OMOGUĆAVA mc_hrz_rgb_pos

1 U 4 MILIJUNA: ONI SU OSTVARILI SVOJE SNOVE U HRVATSKOJ

Bio je programer, a sad je Vojko V: omiljen i nagrađivan muzičar, fenomen hrvatske i regionalne scene

Piše: Valent Pavlić Foto: Boris Kovačev Producentica: Dina Hrastović

Razgovaraj sVojkom

Otkaz u informatičkoj firmi na vrhuncu recesije diplomiranog programera pretvorio je u najpopularnijeg glazbenika u Hrvatskoj. Gotovo preko noći Andrija Vujević postaje Vojko V koji danas niže hit za hitom i skoro pa polaže autorska prava na svakodnevne kolokvijalne fraze. S rasprodanim koncertima diljem regije i nagradom Porin za najbolji album konsenzus je da je nesuđeni informatičar apsolutni vladar hrvatske glazbene scene u 2019.

Odrastajući u splitskom Varošu u devedesetima djetinjstvo Andrije Vujevića, poput onog većine njegovih vršnjaka, obilježile su video-igre i naslućivanje prvog vala računalne revolucije.

U kasnom pubertetu malo dublje istražujući glazbu polako naginje prema elektronici i rapu. U njegovom se prvom CD playeru tada vrte Prodigy i Wu-Tang Clan te, dakako, Ping-pong grupe TBF. U tom periodu polako formulira želju da bi se htio baviti glazbom, ali roditelji, prilikom obiteljskog kružoka, sugeriraju studij računarstva na splitskom FESB-u. Bila je to jedna je od pragmatičnijih odluka u njegovom životu koja ipak nije polučila svime onim što je obećavala. – Studij sam izabrao tako što sam poslušao savjet roditelja i njihovo predviđanje da ću s tom diplomom moći puno zarađivati i da ću uvijek imati posla. E, pa 2010. se pokazalo da to i nije bio slučaj – kaže u šali.

Fakultet završava u roku i 2008. zapošljava se u manjoj informatičkoj firmi u Splitu gdje je proveo iduće dvije godine. Bila je to poslovna epizoda po iskušanom principu last in – first out. U firmi se Andrija zadnji zaposlio, a kad je došla recesija, prvi je letio van. Sljedećih godina ‘rad u struci’ sveo mu se na neuspješne intervjue od kojih nijedan nije urodio plodom. – Razgovori za posao su tada u mojoj branši bili dosta poražavajući. Konstantno gledanje s visoka, nizanje odbijenica ili nejavljanje. Među njima se našlo i ljudi koji su već znali da se ja bavim muzikom, pa bi me redovito pitali:’A bi li ti radija ili bi radije piva?’ Što odgovoriti takvom čovjeku? – retorički zaključuje.

Srećom za Andriju, za vrijeme studija radi prve korake u glazbenom svijetu te s dvojicom prijatelja 2005. osniva hip-hop bend Dječaci. S Ivom Sivom se poznavao još od osnovne škole, a Zondo je tada bio Zagrepčanin na studiju u Splitu. Upravo iz tog perioda datira i umjetničko ime pod kojim ga danas poznaje cijela regija. – Vojko Vrućina je alter ego smišljen za radio-emisije koje smo u mladosti snimali. Isti inicijali po uzoru na likove iz stripova koji su izlazili u Slobodnoj Dalmaciji: Dylan Dog, Martin Mystery. Kasnije se zadržalo. Uostalom, uvijek je tu igra koliko privatnog života si spreman podijeliti sa svojom publikom, a koliko sakriti.

Na zadovoljstvo brojnih obožavatelja Dječaka, tih godina Vojko Vrućina, Ivo Stivo i Zondo nisu puno
toga skrivali. Duhovitim stihovima isprepletenim pronicljivim socijalnim komentarom stvorili su neke od
najvećih hitova domaće rap scene. Ipak, prvi koraci, očekivano, bili su teški, a nemilosrdna borba za
izdavanje prvog albuma Vojku je još uvijek u sjećanju. – Sve smo radili sami, nije tu bilo nikakvog
predznanja ili glazbenih škola. O glazbenoj produkciji smo učili na You Tubeu i imali smo mali studio u
koji smo ulagali koliko smo mogli. Nova gaža, novi mikrofon. U počecima bilo je jako teško doći do
ozbiljnog kontakta s jačim izdavačima. Trebali smo putovati u Zagreb, kucati im na vrata i gurati im u
ruke naše snimke. Pa bi neki glavonja onda slušao te naše stvari, procjenjivao valja li to što ili ne. U
svakom slučaju, bilo je to sve jako neugodno, ali opet, puno manje neugodno nego razgovori za posao
u to vrijeme. Sve je to bilo dosta klimavo sve do 2008. kada je izašao album za Menart. Par godina
kasnije kreću češće gaže, tada nam izlazi i Lovrinac i sve se nekako pokrenulo. Tada sam shvatio da
skakanjem na bini mogu bolje proći nego sjedenjem u uredu – govori Vojko V.

Prvi album donosi pjesmu Narodna koja je danas nezaobilazan Evergreen na pirovima diljem Dalmacije. Ali drugi album, s puno više pop elemenata i velikim hitom Lovrinac, umnogostručuje broj koncertnih nastupa Dječaka i prema Vojkovim riječima – značajno povećava likvidnost članova benda. No ‘s velikim moćima dolazi i velika odgovornost’, rekli bi čitatelji stripova, pa je tako uspjeh Dječaka nešto čemu se članovi benda nisu znali prilagoditi. – Popularnost je reflektor na lice s kojim se moraš naučiti nositi, a mi se u tome nismo kao bend uspjeli snaći. Svi smo bili introvertirani i povukli se u sebe te napravili treći album bez da smo znali što smo s njim željeli reći. Komunikacija između nas postala je nepodnošljiva. Napravili smo firmu Dječaci d.o.o., organizirali studio ali ti naši ‘rap Steve Jobs planovi’ bili su u ogromnom raskoraku s nama kao ljudima, tako da se sve to brzo raspalo. Za četvrti nitko od nas ne bi imao snage ili bi se jednostavno pobili – govori Vojko dok sjedimo u njegovom studiju u Splitu.

Upravo u tim trenucima Vojko je pred najvećom prekretnicom u svom životu. Prisiljen odabrati između povratka programiranju i nastavka bavljenja glazbom, odlučuje se za potonje, no odluka je bila sve samo ne jednostavna. – Kada se raspao bend stalno mi je kroz glavu prolazi floskula: 'Munja ne udara dvaput u isto mjesto'. Di ću ja sad opet nešto ispočetka? – prisjeća se Vojko vlastitih dvojbi. – Još je bilo teže znajući da imam diplomu u džepu i da me polusatni intervju dijeli od dobro plaćenog posla. Ali tada bi se sjetio tih uredskih momenata u koje se ja nikada nisam uklopio. Priče o vremenu pored aparata za vodu! Kako je jednom bilo na skijanju, a drugom na ljetovanju?! Tako sam se motivirao. Rekao sam si: ‘Ne, ne želiš ići nazad tamo! Napravi dobar singl! Napravi dobar album! Izbjegni ured!’ Imao sam i plan: Bez onih umjetničkih ispada tipa: ‘Ovo ću ja sada za dušu objaviti. Ili: Ja želim da ovo sad svi čuju odmah.’ Ne! Čekat ćeš! Napravit ćeš spot koji će koštati! Zadužit ćeš se! Mora biti mrtvo ozbiljno – govori nam.

I tako je i bilo. Album Vojko izlazi 2018. nakon godine i pol intenzivnog rada te nailazi na sveopće oduševljenje kod publike i kritike. Hitovi Kako to, Zovi čovika i Ne može ne prestaju se vrtjeti na domaćim radio postajama, dok na You Tubeu broje višemilijunske preglede, a jednake povratne informacije dolaze i”s terena”. Pola godine nakon objave albuma napunio je zagrebački Dom sportova, a zatim je uslijedila višemjesečna turneja. Samo u 2019. Vojko je imao više od 50 koncerata, među kojima je nastup pred 9000 ljudi na Beerfestu u Zagrebu te pred nevjerojatnim auditorijem od 50000 ljudi na ljetnom festivalu u Beogradu. A tu je i šlag na tortu – dodjela najprestižnije hrvatske diskografske nagrade Porin s koje Vojko odlazi kući s tri staklena kipića, od kojih i s onim najprestižnijim – za album godine. – Nagrada meni nije nikakva posebna satisfakcija, ali postoje ljudi u glazbenoj industriji kojima to znači masu – objašnjava on. – A to onda povlači da ću ja imati više koncerata, više prodanih albuma, pa definitivno imam koristi od toga.

Iz današnje perspektive lako je ukazati na sve ispravne poteze koje je Vojko u posljednje dvije godine povukao, ali ne tako davno oni su bili sve samo ne očiti. – Rap glazba je posao koji kombinira strast i ludilo, a zatim i pragmatičnost. A to onda moraš izvagati. Kad snimaš pjesmu moraš biti ludo kreativan, a kad je gotova moraš biti u stanju je hladno sagledati i procijeniti da li ona valja ili ne, treba li joj spot ili ne. U tom smislu hype oko mog albuma me iznenadio, ali bio sam spreman skroz. Sve sam planski odradio, svaki korak. Dijete na putu, ja bez plaće – malo je reć da nije bilo mjesta pogreškama. Ali ništa me to nije puno promijenilo, osim možda da sada imam naviku gasiti mobitel da dobijem malo mira.

S jednogodišnjim sinom pojam “mir” u Vojkovom domu danas je relativan pojam, ali neosporno je da su glazbeni uspjesi posljedica dugogodišnje obiteljske idile. – U obitelji su me danas svi prihvatili kao glazbenika. Prije mi je bilo nezamislivo da će me obitelj poštovati kao repera. A što se tiče prijatelja i poznanika, svaki uspjeh te od nekih ljudi udalji, a s nekima te zbliži – kaže.

Pritom, Vojko je dobro svjestan prolaznosti slave i kratkog vijeka trajanja u prevrtljivoj glazbenoj industriji. – Već sada razmišljam o tome koliko dugo će sve ovo imati smisla. Rap je igra mladih. Mladi su ludi, uvijek rade u inat onima što su bili prije. Meni dosta ovog novog rapa ne valja, ali kužim što žele napraviti. Ja ću sada navršiti 35 godina i već gledam kako da ne izgubim korak s tim mladima, a da opet ne ispadam klaun od 50 godina. Moram stil nekako korigirati prema svojim godinama. Tako da uvijek tražim načine kako to malo raširiti. Možda postati glazbeni producent – govori.

I dok bi mnogi već sada rado surađivali s Vojkom producentom, na tu će priliku morati pričekati još neko vrijeme, jer svaki korak njegove bliže budućnosti već je detaljno promišljen. – Ide pjesma po pjesma – najavljuje Vojko za kraj i dodaje: ‘Oni koji danas uspijevaju više nisu fokusirani na albume, već rade singlove. Za dobar album trebaju dvije godine rada, a djeca koja te dolaze slušati na koncerte, u stanju su te zaboraviti u roku od nekoliko mjeseci pa moraš ozbiljno raditi na glazbi. Ljudi žele novu pjesmu, novi koncert. Moraš biti konstantno prisutan’.

Vojko V: ART VIDEO PRIČA 
BY MILAN TRENC

KORAK PO KORAK VODIČ ZA PROMJENU KARIJERE.

EVO KAKO SAM JA TO NAPRAVIO

Jeste li imali iskustva u poslu kojim se sad bavite?

Nisam imao nikakvo iskustvo. Sve što sam naučio, naučio sam preko You Tubea. Nikakva glazbena škola.

Kako ste korak po korak došli do potrebnoga znanja?

Samo You Tube, ništa drugo.

Kako ste osigurali financijska sredstva za novu karijeru?

Malo pomalo. Na početku nije bilo para, niti je trebalo trošiti puno, niti smo zarađivali nešto puno. Ja sam živio sa starcima kad sam počinjao. S vremenom je bilo malo više koncerata i od te love bismo ulagali u novu opremu – mikrofon, izolaciju i tako dalje. Nije to u početku bilo nešto veliko. A kako vrijeme ide, više je zarade, no i više se treba trošiti na dodatke u opremi.

Što je još bitno istražiti prije ulaska u nešto novo?

Bitno je proučiti materiju u koju se ulazi. Ako želiš biti reper, onda moraš slušati. Moraš slušati i bolje i lošije repere, one koji ti se sviđaju, ali i one koji ti se ne sviđaju. I ne samo domaće, što mladi često rade. Domaći kopiraju neke vani pa ti je bolje kopirati odmah te. Kada ti se nešto sviđa, treba razmisliti zašto ti se sviđa. U repu vjerojatno postoji neki tehnički element koji te privukao – nije samo što je rekao nego i način koji je to rekao. Da li se rimuje, u kojem momentu je naglasio nešto. Bitno je zaista slušati. I ne samo rep, ja slušam sve što mi dođe pod ruku. Rep ima neki svoj set ideja, ali postoji vanka puno toga što možeš prisvojiti.

Tko vam je bio najveća potpora i koliko vam je to značilo?

Najveća potpora sam uvijek bio sam sebi. Nitko me nije baš posebno podržavao. Ni mater ni otac. Nitko to s početka nije razumio. Bila je to neka razbibriga, hobi.

Koje 3 vaše osobine su vam pomogle na putu do uspjeha?

Mislim da se sve može svesti na znatiželju. Ja sam uvijek bio tip od ideja i interesa, a ovo me posebno interesiralo.

Kako ste znali da ćete uspjeti?

Nisam znao da ću uspjeti. Pitanje je sad hoću li propasti. Ni u jednom momentu nisi siguran da je sad gotovo, a ti si uspio.

Kako vam je kartica pomogla na tom putu?

Kartice i internet bankarstvo su mi pomogli da ne moram više na poštu plaćati račune za studio.

Razgovaraj s Vojkom

POSTAVI SVOJE PITANJE

Oni su slijedili svoju strast, napravili životni i poslovni zaokret i započeli nešto neprocjenjivo. I ti to možeš!

Postavi Pitanje

ŠTO SMO NAUČILI?

Trojica autora projekta - slavni hrvatski ilustrator, nagrađivani fotograf i nagrađivani pisac - proživjeli su svaki na svoj način nevjerojatne životne priče ljudi iz 1U4 MILIJUNA, njihove obrate i sudbine. Evo što su naučili...

BORIS KOVAČEV

BORIS KOVAČEV fotograf

Magistrirao ekonomiju, a u inat tome se profesionalno bavi fotografijom 12 godina. Boris je nagrađivani fotograf Cropixa Hanza Medije. "Trudim se biti poduzetan fotoreporter, ali ne poduzimam previše. Sretniji sam kad ulovim neki slučajni kadar".


Iz razgovora s ljudima koje sam fotografirao i snimao u projektu 1 u 4 milijuna, naučio sam da je za promjenu životnog puta ponekad stvarno dovoljna samo želja. To mi je prije zvučalo kao klišej, ali sam se razuvjerio.

MILAN TRENC

MILAN TRENC redatelj videa

Hrvatski ilustrator, crtač stripova, filmski redatelj, novelist, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Po njegovoj slikovnici "Noć u muzeju", snimljen je istoimeni američki film. Radio je za New York Times i Wall Street Journal, a upravo snima film na temelju najvažnijeg djela Petra Hektorovića "Ribanje i ribarsko prigovaranje" u Starom Gradu na Hvaru.


Naučio sam da u životu ništa nije onako kako se čini na prvi pogled! Možda očekujemo da kompjuteraši sanjaju da su piloti, no tko bi mislio da istovremeno piloti sanjaju da su kompjuteraši! Harmonija bi mogla biti tako jednostavna!

VALENT PAVLIĆ

VALENT PAVLIĆ pisac

Magistrirao je francuski jezik i književnost te povijest umjetnosti, a prije dvije godine objavio je prvu knjigu - Evanesco. Htio je biti arhitekt, a postao je kustos u muzeju arhitekture i gimnazijski profesor. Danas je freelance autor.


U intervjuima u projektu 1 U 4 MILIJUNA shvatio sam da ljudi rade zaokrete zbog snažnog poriva u njima samima. Uspjeli su oni koji ustraju u svojoj viziji, čak i po cijenu neuspjeha, svjesni da izgled života ovisi samo o njima.

1 U 4 MILIJUNA: POGLEDAJ CIJELI SPECIJAL

Slijedi svoju strast. I ti možeš biti 1 u 4 milijuna

Saznaj Više

OVO JE TEK POČETAK.

Svatko od nas može biti 1 u 4 milijuna. Ispričaj svoju priču. Slijedi svoju strast i pokreni nešto neprocjenjivo.

Kako ti možemo pomoći da i ti postaneš 1 U 4 MILIJUNA? POŠALJI E-MAIL

Kako smo ostvarili svoj san u hrvatskoj