OMOGUĆAVA mc_hrz_rgb_pos

1 U 4 MILIJUNA: ONI SU OSTVARILI SVOJE SNOVE U HRVATSKOJ

SVAKI DAN RADI U UREDU OD DEVET DO PET, ALI OSTVARILA JE SVOJ SAN. ŽIVOT JE POSVETILA TRČANJU I SADA JE U JEDNOJ OD TRI NAJBOLJE REPREZENTACIJE NA SVIJETU. A SVAKOG MJESECA PRETRČI I DO 1300 KILOMETARA

Piše: Dinko Mihovilović Foto: Boris Kovačev Suradnici projekta: Dina Hrastović i Mihovil Horvat

Razgovaraj sVeronikom

Rano jutro na Maksimiru: staze su mokre od sinoćnje kiše, hladno je i mnogo praznije nego u jedno prosječno maksimirsko poslijepodne. Tu i tamo vidim pokojeg joggera ili šetača s psom. Tko bi imao volju biti u parku u ovim uvjetima, toliko rano? Prolazi Veronika Jurišić i da ne znam o kome se radi, pomislio bih da je još jedna od joggera koji su došli otrčati krug prije posla. I bio bih jako u krivu: Veronika je dio vjerojatno najbolje ženske ultramaratonske reprezentacije na svijetu i mjesečno pretrči više kilometara nego što prosječan čovjek odvozi. Trčala je utrke od snijegom pokrivene Aljaske do Japana i ono što vidim na Maksimiru samo je sitan dio njenog dnevnog treninga. Ona slijedi svoju strast od srednje škole. Nije napustila posao, ne živi od trčanja, ali živi trčanje… živi svoju strast. No, krenimo od početka.

Veronika Jurišić već deset godina radi na portalu MojKvart.hr gdje je prošla kroz mnogo aspekata poslovanja da bi postala voditeljica odjela korisničke podrške. Zanimalo me kako je trčanje utjecalo na njezin uredski posao. Tipično za sve uspješne ljude, odgovorila mi je kako ne razumije ljude koji smatraju da nemaju vremena baviti se onim čime bi htjeli. Veronika se probudi vrlo rano, trči od Knežije do Maksimira, trči po Maksimiru, zatim trči do posla, tušira se i radi. Tijekom trčanja sluša audio knjige, održava vezu s ljubavi prema literaturi. Iskorištava svaku minutu koja joj je dana, ne podnosi uzaludne gubitke vremena.

Biti dio tvrtke od osnutka velika je stvar, ali sportska strast seže još od prije, od srednje škole kada je Veronika odlučila početi trčati, rekreativno, da se dovede u formu, kako to najčešće biva. Slušala je Radio 101 na svom walkmanu i trčala po Dubravkinom putu, šumskoj stazi blizu centra Zagreba. Nije se opterećivala brzinom, vremenom, kilometražom… samo je trčala nesvjesna čitavog svijeta trkača koji postoji oko nje.

Hobi je ponijela sa sobom na studij kroatistike i komparativne književnosti i vjerojatno bi bila nastavila trčati bez razmišljanja o tome koliko joj dobro ide da je prijatelji nisu prijavili na utrku. Nije to bila uobičajena utrka građana na kojoj se trči pet kilometara, krug oko nasipa i slično. Bio je to Sljemenski maraton, 42 kilometra po planini, utrka mnogo zahtjevnija od klasičnog maratona. Bio je to, također, njen prvi susret s drugim trkačima.

Organizator utrke pitao ju je o njenoj spremi i nije vjerovao kada mu je rekla da dnevno zna trenirati i do dva sata. Znao bi već za nju da toliko trči, mislio je, ona svakako ne može preživjeti planinski maraton. Stoga je odbio njezinu prijavu, ali joj je dopustio da trči štafetni polumaraton: pola maratona trči ona, pola partner i rezultat se zbraja. Pristala je i trebala je startati prva. Njezin ju je partner čekao na polovici puta, siguran da će joj trebati dobra tri sata da završi svoj dio – ako ga uopće završi.

Da mu vrijeme brže prođe, sjeo je u obližnji planinarski dom i naručio jelo. Opušteno i bez žurbe. Têk mu je pokvario sljedeći prizor, dostojan hollywoodske produkcije: djevojka, studentica, anonimna u svijetu trčanja, završava svoju dionicu utrke brže nego što bi on sam mogao. Iznenađen, nastavlja utrku tamo gdje je Veronika stala, ostvaruje vrijeme slabije od njenog, ali sve skupa imaju dobar plasman. U najkraćem mogućem roku, organizator utrke, Dragan Janković, postaje Veronikin trener s kojim surađuje i dan danas unutar Atletskog kluba Sljeme kojeg su zajedno osnovali. Prvih deset godina kluba Veronika se bavila maratonom i planinskim maratonom, nakon čega se polako, kako ona kaže, ultramaraton uvukao u njen život. Ultramaraton je svaka utrka iznad 42 kilometra, a službene su discipline 100 kilometara, 100 milja i takozvane discipline na vrijeme: 12 i 24 sata.

Kao svoj najveći uspjeh izdvaja peto mjesto na Spartathlonu, jednoj od najvećih ultramaratonskih utrka na svijetu. 246 kilometara, od Atene do Sparte, otrčala je u 27 sati. U jednom trenutku to prestane biti trčanje, kaže, i postane čisto preživljavanje koje preraste u mitsko putovanje. Zanimalo me što joj trčanje predstavlja u životu, otkud tolika strast koja je tjera da svakodnevno trenira. Odgovor je prilično jednostavan, ali neočekivan. Ljudi su se oduvijek kretali. Njena strast prema trčanju nije nešto neuobičajeno za čovjeka – ona je u skladu s našom prirodom, kaže. Do unazad jednu ili dvije generacije ljudi su se mnogo više kretali, a danas je količina dnevnog kretanja većine ljudi zabrinjavajuće mala. Veronika samo želi živjeti u skladu sa svojom prirodom, kretati se onako kako joj tijelo dozvoljava. U svoju je trkačku rutinu uspješno ubacila i odlaske na plac, subotnje kuhanje za prijatelje i rodbinu, a odmor od trčanja ponekada traži u planinarenju s kolegama iz kluba.

Iako niže uspjehe, poteškoće su neizbježne. O Veronikinom karakteru i o njenoj predanosti najbolje govori činjenica da se u sport vratila nakon slomljene zdjelične kosti. Da bi kost zacijelila, potrebno je prekinuti s trčanjem na 25 tjedana. Čim se krenula oporavljati, počela je trenirati trčeći u bazenu gdje nema udaraca koji bi joj štetili. Pratila je treninge svoga kluba i pokušavala ih preslikavati na treninge u vodi, pratila je sve što je mogla, čak do potrebnih otkucaja srca da bi trening bio uspješan. Nakon konačnog cijeljenja, otrčala je utrku – maraton, i snizila vlastiti rekord.

Životna priča Veronike Jurišić možda inspirira nove trkače koji će poželjeti trčati s njom. Stoga je potrebno izreći upozorenje: Veronika na svojim treninzima pretrči i do 1300 kilometara mjesečno. U prosjeku je to jedan maraton dnevno. Pokušao sam bolje razumjeti taj dnevni poduhvat i došao do sljedećeg: iz središta Zagreba trčite do slovenske granice, do Bregane. Zatim se odlučite vratiti u Samobor na kremšnite, ali bez stajanja, nakon čega ponovo trčite do granice. To je približna kilometraža koju Veronika Jurišić pretrči svaki dan. Čak i u rano jutro na Novu godinu kada čitav svijet spava.

Veronika Jurišić: ART VIDEO PRIČA 
BY MILAN TRENC

KORAK PO KORAK VODIČ ZA PROMJENU KARIJERE.

EVO KAKO SAM JA TO NAPRAVILA

Jeste li imali iskustva u poslu kojim se sad bavite?

Trčanje nije moj posao, ali je moja velika strast i način života. Moji trkački počeci zaista su bili potpuno slučajni i bez ikakvih natjecateljskih ambicija. Trčati sam počela za vrijeme studija i to isključivo rekreativno, kratki jogging po Dubravkinom putu rano ujutro. Nisam imala sportski pedigre, niti atletsku školu kao dijete - dapače, moja strast je u to vrijeme bilo kazalište, književnost - definitivno sebe nisam vidjela kao sportaša.

Kako ste korak po korak došli do potrebnoga znanja?

Prvih nekoliko godina sam trčkarala sama, redovito, svako jutro, ali bez da sam znala koliko kilometara prijeđem niti kojim tempom, i to svoje muvanje po šumi ranom zorom nisam smatrala sportom. Da mi je netko tada rekao da ću se ikad utrkivati u bilo kakvoj službenoj trci, ne bi mu vjerovala. Tek sam u jesen 2001. - kad sam upoznala Dragana Jankovića i počela trenirati s grupicom trkača koja će kasnije postati Atletski klub Sljeme - shvatila da nisam jedini čudak koji voli trčanje. Danas je to nezamislivo jer trkača ima na svakom koraku, ali tada smo još bili rijetka pojava. Dalje smo svi zajedno učili, trenirali, putovali po trkama, organizirali treninge, trke...ostalo je povijest. ;)

Kako ste osigurali financijska sredstva za novu karijeru/ obrazovanje/ investiciju?

Trčanje je (bez obzira na rezultate i nastupe za reprezentaciju) za mene ipak uvijek bilo samo nešto što je strast, ali ne i karijera. Tako da tu nije bilo nikad financijskog plana. Riječ karijera i dalje vežem uz svoj dnevni posao. A trčanje je moj ostatak života.

Tko vam je bio najveća potpora i koliko vam je to značilo?

Danas mogu već reći da moj trkački način života više nikome od osoba koje me bolje poznaju nije čudan. Moji radni kolege su se navikli da ujutro dotrčavam u ured, tuširam se u firmi, da se nakon posla opet transformiram u trkača i otrčavam dalje. Obitelj i prijatelji su se navikli da ja kamo god mogu doći trčeći, dolazim trčeći. Trudim se da moja trkačka strast ne utječe negativno ili na bilo koji način šteti mojem “normalnom” životu, tako da od svih uključenih imam podršku ...dapače mislim da je svima zabavno što poznaju jednog “gradskog ridikula” koji uvijek i svuda trči.

Koje 3 vaše osobine su vam pomogle na putu do uspjeha?

Energičnost - zbilja sam hiperaktivan tip, nikad mi ne treba puno odmora, volim biti stalno u pokretu. Ja se odmaram trčeći. Ta karakteristika je dosta dobar preduvjet za postati ultramaratonac. Pozitiva - prilično sam pozitivan tip, rijetko kad sam loše raspoložena. Čak i kad mi je trkački trening težak, hladan, kišovit, blatan...uvijek mi je poslije drago da sam ga odradila. Zaista mi se jako rijetko dogodi da mi se ne da trčati, a čak i tada - ipak navučem tenisice i otrčim i uvijek mi je drago da jesam.

Kako ste znali da ćete uspjeti?

Nisam znala i nisam ništa toga tipa očekivala od trčanja. Nisam počela trčati s ciljem sportskih uspjeha. Počela sam jer mi je bio gušt biti u šumi i kretati se. Teško mi je govoriti o uspjehu, kao nečem planiranom, jer vjerujem da bi se trčanjem bavila i da su mi rezultati bili puno slabiji i da nikad nisam došla do razine nastupa na svjetskim prvenstvima. Pravi uspjeh bi za mene bio da mogu svakodnevno trčati do kraja života.

KAKO VAM JE POMOGLA KARTICA NA ŽIVOTNOM PUTU?

Nemam puno vremena za odlaske do dućana, a neke stvari ni ne mogu naći u fizičkim trgovinama. Na primjer audio knjige. Veliki sam ljubitelj slušanja knjiga, pogotovo dok trčim. A kada se nađem nasred Velebita, trčeći ili odmarajući, te završim s jednom knjigom, gdje ću drugu naći nego u online trgovini. Tako da su mi kartice jako bitne I bez njih ne bih mogla ovako živjeti.

Razgovaraj s Veronikom

POSTAVI SVOJE PITANJE

Oni su slijedili svoju strast, napravili životni i poslovni zaokret i započeli nešto neprocjenjivo. I ti to možeš!

Postavi Pitanje

ŠTO SMO NAUČILI?

Oni su slijedili svoju strast, napravili životni i poslovni zaokret i započeli nešto neprocjenjivo. Prvi multimedijalni specijal o strasti, hrabrosti, posvećenosti i uspjehu ljudi poput nas.

BORIS KOVAČEV

BORIS KOVAČEV fotograf

Magistrirao ekonomiju, a u inat tome se profesionalno bavi fotografijom 12 godina. Boris je nagrađivani fotograf Cropixa Hanza Medije. "Trudim se biti poduzetan fotoreporter, ali ne poduzimam previše. Sretniji sam kad ulovim neki slučajni kadar".


Iz razgovora s 12 ljudi koje sam fotografirao i snimao u projektu 1 u 4 milijuna, naučio sam da je za promjenu životnog puta ponekad stvarno dovoljna samo želja. To mi je prije zvučalo kao klišej, ali sam se razuvjerio.

MILAN TRENC

MILAN TRENC redatelj videa

Hrvatski ilustrator, crtač stripova, filmski redatelj, novelist, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Po njegovoj slikovnici "Noć u muzeju", snimljen je istoimeni američki film. Radio je za New York Times i Wall Street Journal, a upravo snima film na temelju najvažnijeg djela Petra Hektorovića "Ribanje i ribarsko prigovaranje" u Starom Gradu na Hvaru.


Naučio sam da u životu ništa nije onako kako se čini na prvi pogled! Možda očekujemo da kompjuteraši sanjaju da su piloti, no tko bi mislio da istovremeno piloti sanjaju da su kompjuteraši! Harmonija bi mogla biti tako jednostavna!

DINKO MIHOVILOVIĆ

DINKO MIHOVILOVIĆ pisac

Završio je studij komunikologije, a zatim i studij informacijskih tehnologija. Radi kao programer, uglavnom za tvrtke iz SAD-a, a 2018. u izdanju Beletre objavljuje prvi roman, Krletka od mora, čime započinje novo poglavlje u svojoj karijeri.


Dok sam intervjuirao 12 ljudi u projektu 1 u 4 milijuna shvatio sam da iako uspjeh ima mnogo lica i motivacija, svima je zajedničko jedno: borba s vlastitim strahom i vlastitim sumnjama. Tko nije spreman riskirati i suočiti se s mogućnošću neuspjeha, ne može ni doživjeti uspjeh.

1 U 4 MILIJUNA: POGLEDAJ CIJELI SPECIJAL

Slijedi svoju strast. I ti možeš biti 1 u 4 milijuna

Saznaj Više

OVO JE TEK POČETAK.

Svatko od nas može biti 1 u 4 milijuna. Ispričaj svoju priču. Slijedi svoju strast i pokreni nešto neprocjenjivo.

Kako smo ostvarili svoj san u hrvatskoj