OMOGUĆAVA mc_hrz_rgb_pos

1 U 4 MILIJUNA: ONI SU OSTVARILI SVOJE SNOVE U HRVATSKOJ

BIO JE BROKER U INVESTICIJSKOM FONDU, A ONDA JE SASVIM SLUČAJNO POČEO KUHATI: ZNAO JE SAMO SPEĆI JAJE, ALI BRZO JE UČIO, POSTAO ZVIJEZDA MASTERCHEFA I SADA JE CHEF S MICHELINOVOM PREPORUKOM

Piše: Valent Pavlić Foto: Boris Kovačev Producentica: Dina Hrastović

Razgovaraj sMarkom

Stojeći na terasi restorana LD s pogledom na pelješki kanal, iz kuhinje čujem autoritativan glas. Njegove naredbe, jasne i precizne te gotovo vojnički odriješite, odzvanjaju uskim kamenim ulicama Korčule. S oprezom prelazim kuhinjski prag i chefa zatičem za stolom za serviranje gdje dovršava predjelo za koje se potajno nadam da je meni namijenjeno. Pognutog nad tanjurom dok aranžira jestivu skulpturu, nemoguće ga je zamisliti u bilo kojem drugom kontekstu. A opet – Marko Gajski, chef de cuisine vrhunskog restorana – ime, prezime i profesija danas prirodno idu zajedno uslijed sretnog spleta okolnosti koje, ne tako davno, nitko nije mogao predvidjeti.

Tridesetčetverogodišnji Marko bio je broker i informatičar, a onda se nasukao na Korčuli nakon neke svoje privatne oluje. Miljama daleko od rodne Nove Gradiške i onog za što se školovao, već je treću godinu chef restorana LD nekoliko metara ispod rodne kuće svog imenjaka – Marka Pola. Ne tako davno na burzi je pratio uspone i padove dionica, a sada nadgleda četvoricu mladića kako izvode posljednje pripreme za avanturu koja im predstoji – u restoranu koji je baš zahvaljujući njemu dobio Michelinovu preporuku.

Odrastao sam u Slavoniji, govori Marko – u kući s tri žene i tada sve što sam o kuhinji znao bilo je – doći za stol i pojesti ono što mi je servirano. To se nije promijenilo do odlaska na Fakultet organizacije i informatike u Varaždin. Tada je bio uvjeren da će se raditi o tek kratkotrajnom izbivanju iz Nove Gradiške. Bliskost ljudi u manjem mjestu, gdje se svatko poznaje, oduvijek ga je više privlačila od hladnoće velikih gradova, a taj stav danas se jasno vidi u njegovoj kuhinji gdje vlada gotovo obiteljska dinamika.

– Iz kulinarske perspektive, vrijeme studija bio je period kad jedino jelo koji sam bio u stanju pripremiti bilo je jaje na oko, – kaže i smije se – a jedini restorani u koje sam ulazio bili su isključivo oni koju su primali X-icu. Prisjeća se ne baš okruglih mesnih okruglica i tajanstvenog cordon bleua koje je naručivao u studentskim menzama. No, sve je bilo ukusnije uslijed toplih osmijeha teta kuharica.

Informatički i ekonomski potkovan, s diplomom u džepu, zapošljava se u brokerskoj firmi i ondje radi dvije godine. Dinamika takvog posla odgovarala je njegovom karakteru, međutim financijska kriza 2009. ostavlja mnoge bez posla pa tako i Marka koji je prisiljen na preispitivanje svog poziva. Uslijedile su godine provedene na burzi i frustrirajuće prijave na poslove koje nije dobivao. – Završeni faks tada nije značio puno, na jedno mjesto se prijavljivalo tisuću ljudi i dobivanje posla je bilo jednako zgoditku na lutriji. Da izvuče svoje sretne brojeve, Marku su pomogli prijatelji.

U pauzama između razgovora za poslove, počeo je gledati kuharske emisije te više pažnje posvećivati pripremi hrane. Konačno, da ga izbace iz svoje zajedničke kuhinje, 2011. cimeri ga prijavljuju na prvu sezonu Masterchefa. – Apsolutno genijalno iskustvo, koje ni u ludilu ne bih ponovio – sumira svoje sudjelovanje u televizijskom showu u kojem je stigao do završnice. Iz njega će izvući nova znanja i brojna prijateljstva od kojih podcrtava ono sa slavnim Tomom Gretićem –tadašnjim članom žirija Masterchefa, kasnije Markovim mentorom i prijateljem.

Nakon televizijskog showa dobio je i ponudu za posao u restoranu DiVino na Hvaru koju naposljetku i prihvaća. To je Markov prvi angažman kao glavni kuhar i mjesto stjecanja prvih iskustava. – Bilo je to kao da si bačen u dubok dio bazena, a tek si jučer vidio vodu. Preko noći, profesija o kojoj donedavno nisi niti sanjao odjednom postaje nešto u što si uronjen 24 sata na dan, 7 dana u tjednu.

Na Hvaru se zadržao četiri godine, a danas, nakon stažiranja u najprestižnijim europskim restoranima, ulazi u svoju treću sezonu u restoranu LD u gradu Korčuli. Promatrajući preciznu koreografiju glavnog kuhara i njegova četiri pomoćnika razmišljam o njihovoj međuovisnosti. Nedvojbeno, glavni motor glavnog kuhara su ljudi s kojima radi, a za svoje suradnike Marko je uvijek odabirao prvenstveno one na koje se može osloniti. – Svaki posao se može naučiti, tvrdi on – ali biti dobra i poštena osoba je nešto s čime se rađaš. Jedni drugima držimo leđa i to ne samo na poslu. Naporan dan u kuhinji često završava pjesmom, a uz nju nužno ide i slavno korčulansko vino, a tada se zna zalomiti i noći prospavana na plaži s koje se sutradan ide nazad u kuhinju. Slušajući šefa, njegovi asistenti kimaju glavom i smiju se. Slutim brojne anegdote, želim čuti detalje, ali ih ne dobivam. – Lijepo je stvoriti nešto u čemu ljudi uživaju, zaključuje temu Marko – a još je ljepše kad vidiš da je to produkt zdrave prijateljske atmosfere.

Međuljudske odnose stavlja na prvo mjesto, no druga strana Markovog uspjeha nedvojbeno je snažan poriv za originalnošću koji se objedinjuje u njegovu karakteru i filozofiji, a konačno se ispoljava na tanjuru. – Gastronomija je umjetnost, tvrdi Marko – to je moj osobni stav i nemam potrebu nametati ga drugima. No jedino takav stav omogućava da napreduješ u ovom poslu. Bez obzira o kojem se radilo. Kušajući Markova jela lako je s njim se složiti. I manje profinjena nepca će prepoznati kako na ovom kulinarskom nivou jelo nisu samo namjernice na tanjuru namijenjene da ispune rupu u želucu, već i kreacije zamišljene da zadovolje i naše nešto uzvišenije žudnje.

Pokazujući mi menu za svako jelo je u stanju ponuditi priču o njegovom nastanku. Komišku pogaču će istaknuti kao svoj signature-dish. Tradicionalno jelo za koje su mu trebale četiri godine da ga interpretira na svoj jedinstven način i konačno ponudi gostima. Primijetivši moje iznenađenje, Marko nastavlja – Neupućenima je teško shvatiti da jedno jelo nastaje godinama, prije no što se nađe na jelovniku. Osmišljavanje podrazumijeva fermentaciju ideje, testiranje kroz pripremu, uzimanje u obzir tehničkih ograničenja izvedbe u restoranu. Na svakom tanjuru je spoj brojnih faktora, a koliko su oni međusobno skladni osjeti se u već prvom zalogaju. I zadnjem, dodao bih kušajući njegova jela. I svakom između.

Slavonac u kuhinji na otoku? – pitanje se postavlja samo od sebe. – Bilo je puno ponuda, tvrdi Marko – ali Korčulu sam odabrao zbog pozitivne energije vlasnika, male sredine prema kojoj oduvijek gajim naklonost te želje da se stvori nešto izuzetno. Posljedica tog zadovoljstva su i vrhunski rezultati. Restoran LD je uvršten na nekoliko popisa najboljih hrvatskih restorana, nedavno su dobili Michelinovu preporuku, a u skoroj budućnosti ciljaju i na njihovu zvijezdu. Ali glavna motivacija mu je izvrsnost i želja za osobnim napredovanjem. – Volim gledati ljude kako jedu i uživaju u našem trudu – podcrtava on. Hrana koju pripremam doživljavam vrlo osobno te se trudim da se to i okusi.

Pritom, iza velike posvećenost je mukotrpan rad i stres pa, paradoksalno, nerijetko prođe cijeli dan a da sam ništa ne okusi. No, kad ima priliku pojesti nešto po svom guštu naručit će plavu ribu, dok na pitanje koja je kuhinja najbolja bez razmišljanja odgovara – Majčina! Iz jednostavnog razloga, jer je u nju uloženo i vrijeme i emocija. Dvije namjernice koje se sjajno nadopunjuju.

Svojom najvećom vrlinom smatra vječnu težnju za napredovanjem. Stalno očekuje više. I od sebe, i drugih. Oduvijek je tako razmišljao, tako planira i nastaviti. Uostalom, i najbolji se chef pamti tek po svojem zadnjem tanjuru.

Majsko Gajski: ART VIDEO PRIČA 
BY MILAN TRENC

KORAK PO KORAK VODIČ ZA PROMJENU KARIJERE.

EVO KAKO SAM JA TO NAPRAVIO

Jeste li imali iskustva u poslu kojim se sad bavite?

Jedino iskustvo koje sam imao prije ovoga posla bilo je kuhanje za cimere i prijatelje, zato su me i prijavili u Masterchef. Nakon tog iskustva je sve počelo, odlučio sam probati.

Kako ste korak po korak došli do potrebnoga znanja?

U životu se najviše bojim prosječnosti. Kada sam ušao u ovaj svijet, dao sam sve od sebe da ne budem u prosjeku. Svaki dan sam koristio sve dostupne izvore znanja za učenjem (internet, knjige, poznanstva), isto tako sam prihvatio izazov stažiranja u Michelinovim restoranima samo da bih znao i nadoknadio sve što sam propustio.

Kako ste osigurali financijska sredstva za novu karijeru?

Radio sam i svaku zarađenu kunu ulagao u novu karijeru, a to radim i danas. To je sad postala neka opsesija, sada se ciljano kombnira posao i odmor, sve je usmjereno na učenje i otkrivanje novog.

Što je još bitno istražiti prije ulaska u nešto novo?

Najbitnije je istražiti sebe, često puta se precijenimo ili podcijenimo i to je rezultat našeg nezadovoljstva. Ne postoji idealan trenutak kojeg svi tražimo da donesemo neku odluku, bitno je biti hrabar i odlučan jer najteže odluke i pitanja nikad nisu lake, ali donose najviše uzbuđenja. Posao je nešto što ispunjava čovjeka stoga pogrešan odabir struke u mladosti ne bi trebao odrediti cijeli čovjekov život.

Tko vam je bio najveća potpora i koliko vam je to značilo?

Najveća potpora mi je obitelj, oni su uvijek stajali iza mene i mojih odluka, nikad nisu sumnjali. Zamislite reakciju roditelja koji su uložili puno svoje energije, potpore, ljubavi i na kraju i novca da bi me školovali i nakon svega im kažete da želite ići u jednom sasvim drugom smjeru, a njihov odgovor vam bude: „Samo da si ti sretan, to je najvažnije“. Kad imate takvu potporu onda vam je sve lakše.

Koje 3 vaše osobine su vam pomogle na putu do uspjeha?

Karakter: ne možeš uspjeti u životu ako ga nemaš, moraš stajati iza onoga za što se predstavljaš, moraš izdržati kad je teško, nema odustajanja dok postoji i najmanji postotak za uspjeh. Poštenje: moraš biti objektivna i realna osoba, imati osjećaj za druge oko sebe, imati suosjećanje i emocije. Ne volim nepravdu i ne podnosim ljude koji koriste svoju moć nad slabijima. Emocija: emocije nas pokreću i zaustavljaju, ali da bi uspio moraš imati strast prema onome što radiš.

Kako ste znali da ćete uspjeti?

Nisam na to obraćao pozornost, samo sam radio i stvari su se događale. Jedan prijatelj mi je rekao: „Uspjeh i nagrada ne smiju biti uzrok onoga čime se bavimo, oni moraju biti posljedica“. To je ostavilo veliki trag na moj život i pokušavam tu filozofiju primijeniti na svemu što radim.

Kako vam je kartica pomogla na putu transformacije?

Kartice su postale globalna valuta za plaćanje u svijetu, moj život se promijenio odlaskom u druge zemlje, a to bi bilo nezamislivo bez ultimativnog casha (kartica).

Razgovaraj s Markom

POSTAVI SVOJE PITANJE

Oni su slijedili svoju strast, napravili životni i poslovni zaokret i započeli nešto neprocjenjivo. I ti to možeš!

Postavi Pitanje

ŠTO SMO NAUČILI?

Trojica autora projekta - slavni hrvatski ilustrator, nagrađivani fotograf i nagrađivani pisac - proživjeli su svaki na svoj način nevjerojatne životne priče ljudi iz 1U4 MILIJUNA, njihove obrate i sudbine. Evo što su naučili...

BORIS KOVAČEV

BORIS KOVAČEV fotograf

Magistrirao ekonomiju, a u inat tome se profesionalno bavi fotografijom 12 godina. Boris je nagrađivani fotograf Cropixa Hanza Medije. "Trudim se biti poduzetan fotoreporter, ali ne poduzimam previše. Sretniji sam kad ulovim neki slučajni kadar".


Iz razgovora s ljudima koje sam fotografirao i snimao u projektu 1 u 4 milijuna, naučio sam da je za promjenu životnog puta ponekad stvarno dovoljna samo želja. To mi je prije zvučalo kao klišej, ali sam se razuvjerio.

MILAN TRENC

MILAN TRENC redatelj videa

Hrvatski ilustrator, crtač stripova, filmski redatelj, novelist, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Po njegovoj slikovnici "Noć u muzeju", snimljen je istoimeni američki film. Radio je za New York Times i Wall Street Journal, a upravo snima film na temelju najvažnijeg djela Petra Hektorovića "Ribanje i ribarsko prigovaranje" u Starom Gradu na Hvaru.


Naučio sam da u životu ništa nije onako kako se čini na prvi pogled! Možda očekujemo da kompjuteraši sanjaju da su piloti, no tko bi mislio da istovremeno piloti sanjaju da su kompjuteraši! Harmonija bi mogla biti tako jednostavna!

VALENT PAVLIĆ

VALENT PAVLIĆ pisac

Magistrirao je francuski jezik i književnost te povijest umjetnosti, a prije dvije godine objavio je prvu knjigu - Evanesco. Htio je biti arhitekt, a postao je kustos u muzeju arhitekture i gimnazijski profesor. Danas je freelance autor.


U intervjuima u projektu 1 U 4 MILIJUNA shvatio sam da ljudi rade zaokrete zbog snažnog poriva u njima samima. Uspjeli su oni koji ustraju u svojoj viziji, čak i po cijenu neuspjeha, svjesni da izgled života ovisi samo o njima.

1 U 4 MILIJUNA: POGLEDAJ CIJELI SPECIJAL

Slijedi svoju strast. I ti možeš biti 1 u 4 milijuna

Saznaj Više

OVO JE TEK POČETAK.

Svatko od nas može biti 1 u 4 milijuna. Ispričaj svoju priču. Slijedi svoju strast i pokreni nešto neprocjenjivo.

Kako ti možemo pomoći da i ti postaneš 1 U 4 MILIJUNA? POŠALJI E-MAIL

Kako smo ostvarili svoj san u hrvatskoj