OMOGUĆAVA mc_hrz_rgb_pos

KAKO POSTATI 1 U 4 MILIJUNA

KAKO NAPRAVITI ZAOKRET? KAKO SKOČITI U NEPOZNATO I USPJETI? OTKRIVAJU PLIVAČICA KOJA JE PREPLIVALA LA MANCHE, ZNANSTVENICA KOJA PROLAZI KROZ OLUJNE OBLAKE I PSIHOLOGINJE KOJE SE S TIM PITANJEM SVAKI DAN SUSREĆU

Željka Fuchs je hrvatska znanstvenica. Godinama je radila na sveučilištu u Splitu kao prodekanica za znanost i voditeljica studija fizike okoliša, a od 2017. na području jugozapadnih Kariba i Tihog oceana sa timom znanstvenika istražuje kako nastaju ekstremne vremenske pojave poput uragana. Oni traže oluje avionom i prolaze kroz njih. «Piloti nam obično kažu: Svi normalni ljudi izbjegavaju oluje, a mi baš idemo tražiti oluje»

Često me pitaju: jel te strah letjeti u oluje? Jel te strah kad se avion trese, sto ti kad je frka prolazi kroz glavu, kako se nosiš s time, što kaze tvoja obitelj, tvoja djeca? Ja kažem: za let u oluju treba samo mrvica hrabrosti, ostalo je vezano uz ljubav prema poslu, prema znanosti, prema novim otkrićima.

Na letovima za mene nema mjesta strahu jer radim cijelo vrijeme i fokusirana sam na posao. Let u oluje je proračunat, smišljen potez. Znamo u što ulijećemo i znamo da ćemo ponirati i tresti se. No isto tako znamo da to naš avion može izdržati. To je naprosto takav posao. Smislimo sve unaprijed, napravimo najbolje što možemo i nakon toga preživimo što slijedi. Koji puta se dogodi da je malo ozbiljnije nego smo predvidjeli – u tim trenucima koji ne traju dulje od par minuta, mislim na svoju djecu.

Tako je i u životu, samo puno puno teže. Za ispunjeni život treba puno hrabrosti. One prave, životne hrabrosti. Hrabrosti koju je svaki roditelj osjetio jer brine, hrabrosti koju svi osjećamo jer volimo. Hrabrosti da vjerujemo sebi, u svoje odabire, u svoju snagu, u svoju ljubav. Hrabrosti koja nas nosi u novi svijet, nove poduhvate, nova iskustva. Hrabrosti koja znači da napravimo sve najbolje što možemo i znamo i onda pustimo životu da odradi svoje.

Kada moj avion ponire ja sam mirna. Znam da sam napravila sve što sam mogla. Kako za pripremu za let tako u mom životu. Kada mi je rečeno u Hrvatskoj da kao žena koja će vjerojatno imati obitelj nemam što raditi u znanosti vjerovala sam sebi i otišla u SAD. Kada su svi na doktoratu odgađali planiranje djece jer to dvoje teško ide zajedno, ja sam jako željela biti majka i vjerovala sam sebi. Bila sam trudna s 3. djetetom kad sam branila doktorat. Već sam tada letjela u oluje. Kada sam prije tri godine ponovno selila iz Hrvatske u SAD sa stalnog sigurnog posla u nepoznato, sama s troje djece, opet sam vjerovala sebi. Nisam imala stalni posao u Americi, a moj veliki projekt od 5.4 milijuna dolara tada je bio samo san. Strah je sastavni dio života. Zapravo može biti jako produktivan jer nam pokazuje gdje dalje kako bismo napredovali. Jer velike stvari puput životnih promjena ili novih otkrića radimo iako nas je strah od promjena. Zato hrabrost za mene znači raditi najbolje što mogu i znam, uvijek i stalno i usprkos svemu! A kako sreća prati hrabre tako mogu reci da sam mirna i kad ulijećem u oluje jer imam ispunjen i sretan život.

MOJIH PET SAVJETA ZA PRIJATELJA KOJI MIJENJA ŽIVOT

SAVJET 01

Znaj sto želiš.

SAVJET 02

Nauči, poslušaj, pročitaj, pripremi se za to sto želiš.

SAVJET 03

Jednom kad si spreman, slušaj samo sebe, ne druge.

SAVJET 04

Ne odustaj.

SAVJET 05

Probaj uživati na putu k promjeni.

Dina Levačić rođena u Splitu 1996., trenutno studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, prva je Hrvatica koja je preplivala La Manche. Tek šesta je osoba i druga žena na svijetu koja je za 90 dana isplivala trostruku krunu daljinskog plivanja: mostove Manhattana, kalifornijski kanal od otoka Cataline do San Pedra, i La Manche.

Znala sam koliko ima morskih pasa oko mene i prije nego što sam skočila i zaplivala na Havajima. Pomislila sam: «Strefit će me ako vidim samo malo veću ribu, a kamoli morskog psa». Kad sam skočila reagirala sam puno blaže nego što sam očekivala. Približila sam se kajaku i nastavila plivati.

Za riješiti se negativnih misli i straha ne postoji čarobna formula. Meni je to jednostavno došlo s godinama i s iskustvom. Jednostavno sam se naučila blokirati ružne misli, dvojbe i strahove. Nemoguće je ne bojati se. Niti se treba ne bojati. Treba samo naučiti suočiti se sa svojim strahovima i biti spreman na izazove koje ti strahovi nose.

Kako se odlučiti na skok u nepoznato? Za početak treba se usuditi sanjati i maštati jer ako se ni ne usudite sanjati nećete to ni ostvariti. I kada ti veliki snovi postanu vaši ne smijete posustati bez obzira na okolnosti jer možda snovi nisu ostvarivi odmah, ali nikada ne znate kada će se ukazati prilika i do tada ih morate održavati na životu. A kada dođe trenutak treba zakoračiti u avanturu i suočiti se s izazovima. I to je nešto gdje nažalost mnogi posustanu jer ih je strah izaći iz svoje sigurne zone. Mislim da tu griješe jer je uvijek bolje pasti i doživjeti neuspjeh nego se cijeli život pitati – ˝što bi bilo kad bi bilo?˝ A da ne pričamo o osjećaju koji dolazi s uspjehom. Zadovoljstvo samim sobom, uviđanje da se rad i trud isplate, da su snovi zaista ostvarivi i da strah nikada ne smije biti sila koja zaustavlja.

Ja sam netko tko se od malih nogu usudio sanjati i to velike stvari. Netko tko se usudio napraviti onaj prvi korak dok su mi koraci još bili mali. Netko koga ne zanima što drugi misle o mojim snovima jer su oni samo moji. Mnogi me znaju kao curu koja je preplivala La Manche, plivala od Visa do Splita, susrela se s morskim psima na Havajima, ali moja priča je puno veća od toga i puno starija i tu se krije moja motivacija. Motivira me ljubav i to ljubav prema moru koja se razvija od kada znam za sebe. Osjećaj slobode i povezanost s prirodom je nešto što me iznova privlači moru. Naravno to nije dovoljno. U trenucima kada mi je teško i kada sam u dvojbi motiviram se razmišljajući o budućnosti i to mi da još ono malo hrabrosti i snage kako mi pitanje ˝što bi bilo kad bi bilo?˝ nikada ne bi palo na pamet.

Magistrica psihologije, specijalist organizacijske i industrijske psihologije, certificirani NLP trener i HNLP coach (individualno savjetovanje), koja ima 10 godišnje radno iskustvo u dvije međunarodne tvrtke: Pliva  i IBM Hrvatska. Tanja je 2011. dobila nagradu Primus – Savjetnik godine u kategoriji Ljudski potencijali, edukacija i trening. Vlasnica je i direktorica tvrtke “Ramiro”.

Kada sam prije nešto više od 16 godina odlučila pokrenuti vlastito poduzeće, najčešći komentar koji sam pritom čula bio je: «To je stvarno hrabro. Napuštaš dobar posao u dobroj tvrtki i odlaziš u nepoznato». Poslije sam od mnogih, koji su se odlučili na neku značajniju promjenu u životu – bilo da se radi o zaplovljavanju po vodama privatnog poduzetništva ili o nečemu drugome, kao na primjer o promjeni profesije ili nastavku školovanja – čula da su i njih proglasili hrabrima.

Naravno, svima je prešutno jasno da ljudi, kada u tom kontekstu nekoga proglase hrabrim, zapravo suštinski misle na svojevrsnu nepromišljenost, jer je, po njima, odlazak uvijek povezan s gubitkom sigurnosti. Naime, negdje duboko u sebi smatraju da mudar čovjek uvijek bira sigurna rješenja i na to logično nadovezuju da je najsigurnije ostati u poznatoj situaciji. Jer ako odemo, moramo graditi sve ispočetka i pitanje je hoćemo li uspjeti.

1. Je li stvarno sigurnije ostati u postojećoj situaciji?

Međutim, postavlja se pitanje je li stvarno sigurnije i lakše ostati u postojećoj situaciji, ma koliko nezadovoljavajuća bila, ili otići u potragu za nečim boljim? Prvi razlog onih koji se odlučuju za ostanak jest – da im je postojeća situacija poznata. Međutim, taj argument uopće ne stoji. Naime, i postojeća se situacija stalno mijenja, tako da se stalno trebamo prilagođavati na nove okolnosti. U tvrtki u kojoj radimo možemo dobiti premještaj na manje atraktivno mjesto, ili nam se može povećati opseg posla, ili možemo dobiti lošijeg šefa, itd. Sve ove opcije su u današnje vrijeme toliko česte da ih zapravo možemo opisati kao svakodnevicu. Ipak, bez obzira na ove očite dokaze, postojeću situaciju i dalje mnogi doživljavaju sigurnijom i više pod njihovim utjecajem nego što bi to bila neka nova.

2. Jesmo li se stvarno naučili na postojeću situaciju?

Drugi razlog je da smo se na postojeću situaciju već naučili. Možda nam se tako i može činiti, ali je li se naše tijelo stvarno naučilo na svakodnevni stres, grč u želucu te osjećaj nepravde i besmisla? A ako smo i naučili nositi se sa stresom tako da se jednostavno emocionalno i/ili intelektualno isključimo iz situacije, koliko je mudra odluka da dobar dio svog života zaboravimo na sebe i čekamo da prođe vrijeme? Koliko ima smisla da odustanemo od pravog življenja vlastitog života, koji je jedinstven i neponovljiv dar, i da se ograničimo samo na puko preživljavanje? Je li taj prividni osjećaj sigurnosti i kontrole dovoljno velika naknada za to?

3. Jesmo li stvarno puno uložili u postojeću situaciju?

Treći razlog je osjećaj da smo puno uložili u postojeću situaciju i zato ne možemo iz nje samo tako otići. Naime, nadamo da će se taj naš ulog, ako uložimo još samo malo strpljenja, ipak isplatiti. U ovom argumentu pogrešno je naše mišljenje da mi sebe ugrađujemo u situaciju, jer na taj način stavljamo situaciju ispred sebe. To znači da živimo radi opstanka situacije, a ne radi vlastite dobrobiti. Istina je upravo suprotna: ne izgrađujemo mi situaciju već sebe. Sve što smo postigli samo nam je omogućilo da u budućnosti možemo još brže i bolje napraviti nešto potpuno novo, s puno većim smislom za nas same.

4. Što ako ne uspijemo u ostvarenju svog sna?

Mnogima je odlazak najgora opcija jer nemaju vjere u sebe, pa misle da neće uspjeti. Pritom većina zazire i od zamišljanja tog najlošijeg ishoda, tako da se on pretvara u velikog bauka, kojeg pod svaku cijenu treba izbjeći. Međutim, ukoliko se stvarno prisilimo i zamislimo najlošiji ishod, on u pravilu gubi sve svoje prijeteće karakteristike i postaje samo još jedna od onih manje ugodnih situacija, koje ionako rješavamo svakodnevno. Štoviše, na putu prema onome što želimo, takve nas situacije samo dodatno izgrađuju i učvršćuju, dok nas u postojećoj lošoj situaciji, one dodatno iscrpljuju.

5. I zato… razvijmo jedra s punim povjerenjem u sebe!

I zato je vrijeme da postavimo logiku na pravi način i kažemo da je ludost ostati u lošoj situaciji, jer je upravo ona za nas krajnje nepovoljna i nesigurna, a mudrost uzeti stvari u svoje ruke i krenuti aktivno u izgradnju kvalitetnijeg života. Drugim riječima, bolje je razviti jedra i upravljati brodicom prema željenom cilju, nego ju bespomoćno prepustiti morskim strujama. Naime, najveća vjerojatnost je da će ju u jednom trenutku razbiti o hridi. S druge strane, prvi izbor donosi puno sunčanih jutara i prekrasnih zalazaka. Naravno, i oluje su neizbježne, ali njih možemo lakše prebroditi kad nam kao kompas služi smisao u glavi i sloboda u srcu.

Što to znači slijediti svoju strast ili svoje snove? Na prvu se čini kao jednostavno pitanje, no odgovor ne dolazi tako lako. Što je uopće strast? I što ta strast znači upravo meni? Neki od najuspješnijih ljudi današnjice uspješno su pretvorili svoj hobi u posao od kojega žive više nego dobro. I ne samo to, nego nakon što su se obogatili, nisu prestali raditi, nego i dalje s jednakom strašću uživaju u tome što rade. Neki možda nemaju milijune na bankovnom računu, ali nemaju niti grč u želucu kad ujutro idu na posao. Kako otkriti jesam li na pravom mjestu? Radim li posao koji volim? Jesu li moje nesanice, promjene raspoloženja, osjećaj nezadovoljstva samim sobom nekako povezane?

Prvi korak koji možemo napraviti je upoznati sebe. Malo ljudi posveti vrijeme da sebe bolje upozna, pa kao posljedica toga luta svijetom bez jasnog cilja. Sve češće vidim ljude koji dođu i kažu “imam dojam da više uopće ne znam tko sam.” Ili “ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bio sretan.” I to je trenutak kad smo spremni zasukati rukave i početi kopati po sebi. Što me čini sretnim? U čemu sam dobar? Koje vrijednosti su mi važne? Koji su moji prirodni talenti? Što je za mene uspjeh? Pustite definicije što vam drugi kažu, zapitajte se što je uspjeh za vas?

Rijetki su sretnici koji od malih nogu znaju što žele biti, pa već kao mala djeca imaju jasnu viziju s čime će se baviti. I to i ostvare. Većina nas osjeti pritisak okoline koja kaže pametnije ti je ići u ovu i ovu školu, nakon nje ćeš moći upisati neki fakultet s kojim ćeš poslije moći lakše naći posao… Pa nađemo posao za koji nam, uvijek valjda dobronamjerno kažu, to ti je dobar posao, imaš dobre uvjete, plaća nije loša. Tu bi se dalo dočekati mirovinu. I tu ostanemo nekoliko godina. Ponekad cijeli svoj radni vijek. Postoje ljudi koji su upravo takvi, i to nije uopće loše, ako su to autentično oni. Ali postoji i oni drugi, koji nakon što je završila početna egzistencijalna tjeskoba, počnu se pitati je li ovo stvarno sve što postoji. I krene nezadovoljstvo, koje uopće nije lako izdržati. S jedne strane imate nešto što je relativno sigurno, poznato, znamo sve prednosti i mane, snašli smo se dobro. I pojavi se, s druge strane onaj jedan dosadni crv koji stalno ruje i propitkuje. Iskoristite to nezadovoljstvo da Vas vodi, neka postane Vaš kompas. Njime se možete odvesti bilo kuda. Dobrim osluškivanjem kompas će Vam pokazati kad naiđete na stvari koje Vas uzbuđuju, stvari koje Vas čine živim. I kad jednom otkrijete taj dio sebe, sve će se činiti ispravnim. Ljudi će nas kao takve i prepoznati.

Većina ljudi se boji da nam drugi ljudi neće htjeti platiti za stvari koje volimo raditi, što nas naravno obeshrabruje. Međutim kad malo bolje promislimo kakvi nas ljudi privlače? Sjetite se kad ste zadnji put ušli u prodavaonicu kupiti recimo knjigu. Tko je bio ugodniji: prodavač koji vam je preko volje skinuo knjigu s police i stavio ju pred vas, ili prodavač koji nije mogao prestati pričati o istoj knjizi, jer ju je netom pročitao? Ljudi prepoznaju strastvene ljude, vole ih, rado im se vraćaju. Preporučuju ih drugim ljudima. Na neki način žele biti u njihovoj blizini, jer nesvjesno ili svjesno žele malo te strasti ukrasti i za sebe. Na taj način postajemo uzori i drugim ljudima u ohrabrivanju traženja sebe. Jednom kad otkrijete što je to što obožavate raditi, ponudite to svijetu. Ohrabrite se, stavite se na tržište, okružite se ljudima koji će Vas podržati u promjeni. Izbjegavajte one malodušne skeptike koji u svemu vide zamku i problem.

Četiri su najčešća razloga koja čujem kad ljudi pričaju zašto se boje napraviti zaokret u karijeri:

RAZLOG 01

moram prvo zaraditi dovoljno novca da bih se mogao time baviti

RAZLOG 02

treba mi više iskustva prije nego pokrenem vlastiti posao

RAZLOG 03

trebam se prvo povezati s pravim ljudima koji će mi omogućiti promjenu

RAZLOG 04

možda sada nije pravi trenutak

OVO JE TEK POČETAK.

Svatko od nas može biti 1 u 4 milijuna. Ispričaj svoju priču. Slijedi svoju strast i pokreni nešto neprocjenjivo.

Kako smo ostvarili svoj san u hrvatskoj