OMOGUĆAVA mc_hrz_rgb_pos

1 U 4 MILIJUNA: ONI SU OSTVARILI SVOJE SNOVE U HRVATSKOJ

IVANA MAROHNIĆ: BILA JE DIREKTORICA U TELEKOMU, A SADA VODI PRVU MAJSTORSKU PEKARU U ZAGREBU I PROIZVODI NAJBOLJI KRUH

Piše: Dinko Mihovilović Foto Boris Kovačev Suradnici projekta: Dina Hrastović i Mihovil Horvat

Razgovaraj sIvanom

Pekarnica usred centra grada, a da nije franšizna? K tome se još naziva majstorskom i kvartovske se pekarnice ne mogu uspoređivati s njom? Tako sam čuo, prolazio kraj izloga nekoliko puta, zavirivao unutra bez da sam se odvažio ući i probati. Taj sam dan konačno ušao u moderno uređen prostor i naručio naizgled obično pecivo sa šunkom i maslacem, dobio narudžbu na pladnju i smjestio se za stol u blizini prozora. Oko mene sjedili su raznoliki ljudi i više-manje jedino što im je bilo zajedničko bila je jutarnja pospanost. Nije se radilo o mjestu koje privlači samo jednu subkulturu, jednu dobnu ili bilo kakvu skupinu. Probao sam svoj doručak i pomislio: “OK, razumijem, ovo je izvan kategorije”.

Prva hrvatska majstorska pekarnica Korica nalazi se u centru Zagreba i njen je mastermind Ivana Urem Marohnić. Bivša rukovoditeljica jednog od marketinških odjela bivšeg Vipneta je nakon četrnaest godina rada stala i shvatila: karijera je utakmica koja se igra na četrdeset godina. To nije mijenjanje programa na televizoru, nije izbor odjeće u trgovini, nije narudžba hrane u restoranu. Karijera je jedna od svega nekoliko stvari koje nepovratno obilježe naš život. Ivana se zapitala je li to – to. Bila je zadovoljna na poslu, mnogo je toga naučila i osjećala se dobro. Usprkos tome što nije imala zamjerki, osjećala je da je na krivom putu. Ili barem da nije na potpuno ispravnom putu. Odlučila je poći vlastitom stazom. Danas ima tri puta veći promet od prosječne pekarnice u centru Zagreba. 

Što je Ivana učinila? Najprije je sjela i osmislila dobar business lišen romantike, temeljen na potrošačkim navikama Hrvata. Bez sentimenta, zapitala se što da učini svojim, a da u tome bude uspješna i da od toga može živjeti. Napravila sam ogromnu exelicu, kaže, i bila je sva kriva, ali barem sam je napravila. Sve su to, zapravo, bile pripremne radnje. Ništa konkretno. U sklopu istraživanja za Koricu, zaputila se u zemlje Zapadne Europe i u SAD. Htjela je doseći razinu kvalitete tamošnjih majstorskih pekarnica i nije pristajala samo na istraživanje recepata putem Interneta; morala se sama uvjeriti. Zatim je krenula vršiti kućne pokuse, hraniti ukućane i prijatelje koji su bili dovoljno hrabri probati nešto novo. Došla je do konačne verzije recepata, do okusa, mirisa, osjećaja pod prstima, a sastojci su bili krajnje jednostavni: brašno, voda, sol, kvasac i, kako Ivana kaže, vrijeme. Vrijeme je ono što je razlikuje od ostalih: njeni se proizvodi pripremaju preko 24 sata, dok prosječna pekarnica svoje proizvode priprema u prosjeku 3 ili 4 sata. Rezultat je, sukladno tome, vrlo prirodan. Bez nepotrebne težine nakon jela, bez razmišljanja o aditivima koje unosimo u sebe, samo kruh kakav su, vjerujem, jeli naši stari. Svatko bez dvojbe, kaže, može prepoznati dobar kruh. Za to se ne treba biti nekakav foodie ili gurman. Ljudi to jednostavno osjete.

Tijekom rodiljnog dopusta odlučila je da se neće vratiti u ured. Bez obzira na novonastalu obitelj, Ivana je započela s ostvarenjem svoga nauma. Danas kaže da nije sigurna bi li to bilo moguće da nije imala ogromnu podršku supruga Josipa koji se sinom bavio u jednakoj mjeri kao i ona. Također, nije bila sigurna ni hoće li posao uspjeti. Nije imala garancije, samo podršku okoline i vjeru u svoju sposobnost da osmisli dobar projekt i provede ga do kraja. Uz majčinstvo, Ivana je uspješno riješila kompletnu papirologiju vezanu uz Koricu, uložila je vlastita sredstva, ali i dobila kredit HBOR-a za žene poduzetnice. Tražila je prostor, uređivala ga je, tražila je radnike… Bilo je to vrlo stresnih devet mjeseci, ali otvorenje se bližilo.

U glavi je imala brojku, količinu novca koju treba zaraditi u jedan dan da bi posao bio održiv. Sjeća se dana prije otvaranja, sjedenja, konačnih prilagodbi cijena pojedinih proizvoda, iščekivanja, uzbuđenja i straha. Dan otvaranja je došao i već je prijepodne potrebna dnevna zarada bila osigurana. Do 3 sata poslijepodne, sve je bilo rasprodano. Dvije godine kasnije, Ivanina majstorska pekarnica ima trostruko veći promet nego prosječna pekarnica u centru. Radnike plaća znatno više od konkurencije, plaća ih redovito, želi odnos temeljen na povjerenju i preuzimanju inicijative.

U doba financijske nesigurnosti, možda se nećemo lako odlučiti, ili biti u mogućnosti, kupiti nekretninu, novi automobil i sve tome slično, ali Ivana vjeruje da gotovo svatko od nas u Korici može pronaći jedan mali komadić luksuza koji nam pokazuje svijet odvojen od uniformirane industrijske proizvodnje. Stvoriti financijski unosan posao van tih sigurnih, masovnih standarda koji rade na štetu kvalitete, nije samo odraz vještine, poslovnog majstorstva, već i čiste Ivanine umjetnosti.

Ona danas radi mnogo više nego kada je bila jedan od bezbroj kotačića velike, korporativne mašinerije. Osjeća se direktno odgovornom prema kupcima, brine se o više poslovnih procesa nego prije i unatoč tome osjeća se mnogo slobodnijom. Da može vratiti vrijeme, ne bi promijenila svoj izbor, ponovo bi nudila ljudima najbolji kruh kojeg može osmisliti. Samo bi se više puta potapšala po ramenu, rekla si da se opusti i da će sve biti u redu. Rekla bi samoj sebi da neće izgubiti tu utakmicu na četrdeset godina.

Zanimalo me kako okolina reagira na njen uspjeh, potiču li je, dijele li stručne savjete. Donekle sam mogao pogoditi njen odgovor: da, dobivala je svakakve savjete o tome što bi ona trebala napraviti, što je nužno za njen uspjeh i tako dalje. Svijet je, čini se, pun stručnjaka spremnih besplatno udijeliti svoje neprovjereno znanje i čovjek manje siguran u sebe bi mogao doći u napast poslušati, povesti se za riječima koje su, u konačnosti, samo riječi, tanke i prazne. U svakom je trenutku znala samo jedno, a to je da prvo i osnovno mora slušati samu sebe. Nije dopustila upliv izvana, čak ni vlastitom suprugu. Vjerovala je da zna što radi. Tko god zakorači u Koricu, uvjerit će se upravo u to.

Ivana Urem Marohnić: ART VIDEO PRIČA 
BY MILAN TRENC

KORAK PO KORAK VODIČ ZA PROMJENU KARIJERE.

EVO KAKO SAM JA TO NAPRAVILA

Jeste li imali iskustva u poslu kojim se sad bavite?

Ne samo da nemam pekarsku, već niti poduzetničku tradiciju u obitelji i to je trebalo najprije razviti u sebi, a potom i opravdati pred drugima. Dugo sam radila u korporaciji i htjela sam promjenu. Tražila sam koncept za kojeg sam smatrala da ima potencijala i ne mogu reći da je poslovna ideja nastala iz hobija što se često čuje. Prvo sam racionalno utvrdila tržišni potencijal, a potom se posvetila razradi poslovnog koncepta i najboljeg proizvoda koji prati taj koncept (koji se može ponavljati svaki dan uz najbolje sastojke koji su dostupni na našem tržištu), da bih ponovno na temelju tih saznanja doradila poslovnu ideju.

Kako ste korak po korak došli do potrebnoga znanja?

U sklopu potrage za tim pravim proizvodom, ali i konceptom provela sam vrijeme u Francuskoj u gostima kod nekih od najboljih francuskih pekara. Ljubav za kvalitetnim pekarskim proizvodima nastao je kroz sate, dane i tjedne provedene proučavajući i usavršavajući. Dugo sam poučavala slične koncepte na koje sam nailazila vani na putovanjima. I naravno, neumorno sam koristila Internet.

Kako ste osigurali financijska sredstva za novu karijeru/ obrazovanje/ investiciju?

Imala sam dio vlastitih sredstava, a ostalo sam pokrila financiranjem banke. Iskoristila sam HBOR-ovu liniju financiranja za žene poduzetnice, a dobila sam i jamsta HAMAGA za poduzetnike početnike. Iskoristila sam sve što se u tom trenutku nudilo na tržištu. Uz dobar poslovni plan i manji dio vlastitih sredstava kojima ste volji podržati svoju ideju i drugi će se uključiti i podržati vas, financiranje ne mora biti problematično.

Što je još bitno istražiti prije ulaska u nešto novo?

Bitno je vrlo detaljno definirati svoju poslovnu ideju, najbolje kroz pisanje poslovnog plana. Preporučila bih uvijek da poslovni plan radite sami – na taj način ćete najbolje preispitati i definirati koncept. Također, bitan je excel! Bez vrlo detaljnje financijske analize ne bih nikome preporučila sa krene u realizaciju svoje poduzetničke ideje.

Tko vam je bio najveća potpora i koliko vam je to značilo?

Ako nije u partnerstvu, poduzetništvo je usamljeničko putovanje, u kojem mnogi ljudi djelićem pomažu ili odmažu. Sve će vaše mane na tom putu doći do izražaja, ali ćete ih i prevladati. Najčešće sam bila sama, i za mene je to bio najbolji način. Najviše mi je pomagao i odmagao muž, koji je kao meni najbliži prošao sa mnom sve faze.

Koje 3 vaše osobine su vam pomogle na putu do uspjeha?

Rekla bih upornost, hrabrost, konceptualno razmišljanje, samostalnost i sklonost kontroli i planiranju. Poneke od tih osobina ponekad odmažu u životu, ali u ovom konkretnom slučaju su mi bile od velike korisi.

Kako ste znali da ćete uspjeti?

Nadala sam se, nisam znala. Bila sam spremana prihvatiti sve ishode. I jednom kad ste s tim ok, sve se nekako posloži. U posao sam ušla svjesna da će se ocjena uspješnosti moći dati tek za nekoliko godina, gledajući unatrag. Tek sam na početku.

KAKO VAM JE KARTICA POMOGLA NA ŽIVOTNOM PUTU?

Pomogla mi je da premostim trenutke na kraju same realizacije projekta kad sam imala puno sitnih troškova, a novac već manje-više potrošila. Doslovno, kao spas u zadnji čas.

Razgovaraj s Ivanom

POSTAVI SVOJE PITANJE

Oni su slijedili svoju strast, napravili životni i poslovni zaokret i započeli nešto neprocjenjivo. I ti to možeš!

Postavi Pitanje

ŠTO SMO NAUČILI?

Oni su slijedili svoju strast, napravili životni i poslovni zaokret i započeli nešto neprocjenjivo. Prvi multimedijalni specijal o strasti, hrabrosti, posvećenosti i uspjehu ljudi poput nas.

BORIS KOVAČEV

BORIS KOVAČEV fotograf

Magistrirao ekonomiju, a u inat tome se profesionalno bavi fotografijom 12 godina. Boris je nagrađivani fotograf Cropixa Hanza Medije. "Trudim se biti poduzetan fotoreporter, ali ne poduzimam previše. Sretniji sam kad ulovim neki slučajni kadar".


Iz razgovora s 12 ljudi koje sam fotografirao i snimao u projektu 1 u 4 milijuna, naučio sam da je za promjenu životnog puta ponekad stvarno dovoljna samo želja. To mi je prije zvučalo kao klišej, ali sam se razuvjerio.

MILAN TRENC

MILAN TRENC redatelj videa

Hrvatski ilustrator, crtač stripova, filmski redatelj, novelist, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Po njegovoj slikovnici "Noć u muzeju", snimljen je istoimeni američki film. Radio je za New York Times i Wall Street Journal, a upravo snima film na temelju najvažnijeg djela Petra Hektorovića "Ribanje i ribarsko prigovaranje" u Starom Gradu na Hvaru.


Naučio sam da u životu ništa nije onako kako se čini na prvi pogled! Možda očekujemo da kompjuteraši sanjaju da su piloti, no tko bi mislio da istovremeno piloti sanjaju da su kompjuteraši! Harmonija bi mogla biti tako jednostavna!

DINKO MIHOVILOVIĆ

DINKO MIHOVILOVIĆ pisac

Završio je studij komunikologije, a zatim i studij informacijskih tehnologija. Radi kao programer, uglavnom za tvrtke iz SAD-a, a 2018. u izdanju Beletre objavljuje prvi roman, Krletka od mora, čime započinje novo poglavlje u svojoj karijeri.


Dok sam intervjuirao 12 ljudi u projektu 1 u 4 milijuna shvatio sam da iako uspjeh ima mnogo lica i motivacija, svima je zajedničko jedno: borba s vlastitim strahom i vlastitim sumnjama. Tko nije spreman riskirati i suočiti se s mogućnošću neuspjeha, ne može ni doživjeti uspjeh.

1 U 4 MILIJUNA: POGLEDAJ CIJELI SPECIJAL

Slijedi svoju strast. I ti možeš biti 1 u 4 milijuna

Saznaj Više

OVO JE TEK POČETAK.

Svatko od nas može biti 1 u 4 milijuna. Ispričaj svoju priču. Slijedi svoju strast i pokreni nešto neprocjenjivo.

Kako smo ostvarili svoj san u hrvatskoj