OMOGUĆAVA mc_hrz_rgb_pos

1 U 4 MILIJUNA: ONI SU OSTVARILI SVOJE SNOVE U HRVATSKOJ

DAO JE OTKAZ U MEĐUNARODNOJ TVRTKI, A ONDA JE STVORIO NAJOMILJENIJI I NAJNAGRAĐIVANIJI HOSTEL U DRŽAVI

Piše: Valent Pavlić Foto: Boris Kovačev Producentica: Dina Hrastović

Razgovaraj sAndrijom

Dao je otkaz u multinacionalnoj kompaniji da bi u srcu Zagreba otvorio Swanky Mint – hostel i bar koji su postali nezaobilazno okupljalište turista iz cijelog svijeta, kao i Zagrepčana. U šest godina Swanky Mint ugostio je više od 100 tisuća gostiju, otpočetka je prvi na Trip Advisoru, a uz to postao je i najnagrađivaniji hostel u zemlji. Od 2017. godine trajno boravište na njegovoj adresi ima i nagrada Turistički cvijet HGK za najbolji hostel u Hrvatskoj.

Većina turista s putovanja donosi mobitel prepun fotografija, magnete u obliku turističkih znamenitosti i pokoji suvenir koji će ispuniti prazno mjesto na polici, ali Andrija Pirnat odlučio je otići korak dalje. On je sa svojih putovanja ponio mjesta na kojima je odsjedao i ljude koji su ga okruživali. Zaljubljenik u putovanja odlučio je u rodnom Zagrebu napraviti hostel za one koji, poput njega, vole istraživati uzbudljive gradove i upoznavati putnike željne jedinstvene pustolovine.

Najranija putovanja koja danas tridesetsedmogodišnji Andrija pamti jesu jedriličarska krstarenja s
roditeljima na Jadranu. Ona će ga potaknuti da već s 18 godina završi tečaj za skipera te tako
financira putovanja za vrijeme studija na Ekonomskom fakultetu. Diplomiravši 2008, prolazi kroz
naporan tromjesečni selekcijski proces u firmi Philip Morris te dobiva posao u odjelu prodaje. Dvije
godine kasnije, posao podrazumijeva selidbu u Split i tom prigodom dolazi na ideju da svoj zagrebački
stan na Črnomercu pretvori u hostel. – Putovanja su mi velika strast, jako puno sam putovao, novac
koji bih zaradio kao skiper trošio sam na putovanja. Prilikom mnogobrojnih putovanja odsjedao sam u
hostelima. Ljudi i atmosfera na tim mjestima su mi jako odgovarali pa sam došao na ideju da svoj stan
otvorim onima koji od putovanja traže slično iskustvo – objašnjava Andrija.

Namještaj kupuje u Grazu, prijatelji mu pomažu u sastavljanju kreveta i uređenju prostora te u proljeće
2010. otvara Swanky Crib – tada tek dvanaesti zagrebački hostel. Idućih nekoliko godina Andrija
provodi na relaciji Split-Zagreb i prilikom boravka u svom rodnom gradu dijeli grupnu spavaonicu u
svom donedavnom stanu zajedno s turistima. To je potrajalo sve do 2012. kada je napustio posao u
Philip Morrisu i u potpunosti se posvetio hostelu. – Slučajan splet okolnosti odveo me do lokacije za
novi projekt. Poznanik mi je sugerirao da pogledam ruševnu zgradu u unutrašnjem dvorištu zgrade u
Ilici. Kada mi ju je opisivao bio sam jako skeptičan, ali jednom kad sam ju vidio, istog trenutka sam
znao da će to biti novi Swanky – prisjeća se Andrija.

Ono što je Andrija zatekao na adresi Ilica 50 bila je oronula građevina u kojoj je davne 1902. otvorena
prva kemijska čistionica u Zagrebu. Taj je pogon zatvoren prije nekoliko desetljeća te je otada zgrada
polako propadala. Međutim, ruševno stanje zgrade nije obeshrabrilo Andriju koji je u njoj odmah vidio
ogroman potencijal. Još i danas tvrdi da nije on taj koji je pronašao taj prostor, već da je prostor
pronašao njega. – Bio sam toliko oduševljen pronalaskom da sam istog dana započeo pripreme.
Poslovni plan sam napravio po natuknicama svog fakultetskog seminara i s njim počeo obilaziti banke
u potrazi za financiranjem. U međuvremenu, naišao sam na natječaj grada Zagreba za poduzetnike
do 30 godina. Projekt prolazi na gradskoj skupštini te sam spojen s bankom koja mi je dala kredit od
1,5 milijuna kuna po vrlo povoljnim uvjetima. U prosincu 2012. krenuli smo s radovima – prisjeća se
Andrija.

Prilikom uređenja, želja mu je bila sačuvati što veći dio originalne zgrade, kao i zastarjelih, neispravnih strojeva koje su se ondje nalazili. Arhitektice zadužene za interijer, Ana Bilan i Irena Vojnović, sjajno su iskoristile tlocrtni raspored zgrade te, inspirirane njegovom prvotnom namjenom, davno napuštenom prostoru podarile novi život. – Šest mjeseci nakon početka radova, hostel je bio otvoren – dodaje Andrija. – Ja sam vodio gradilište, bez ikakvog iskustva, lopatao, čistio i prenosio s ostalim radnicima, sve kako bi stigli otvoriti uoči ljetne sezone.

Otvorivši Swanky Mint hostel u Ilici, Andrija zatvara Swankyja Crib na Črnomercu i u potpunosti se posvećuje vođenju hostela u kojem u početku radi puno radno vrijeme s još dvoje stalnih zaposlenika te petero studenata. – Uz hostel otvorili smo i bar koji je od početka bio namijenjen svima, ne samo gostima Swankyja, Svima je tada bila strana ideja da odu na piće u hostel. No mi smo puno uložili u digitalni marketing i kao pioniri uspijeli privući određenu skupinu ljudi. Kroz idućih nekoliko godina bar dobiva i vanjski prostor, dodajemo još jedan na gornjoj terasi te konačno – odlučujemo napraviti i bazen. Nakon inicijalnog otvaranja, u hostel smo uložili dodatnih 1,3 milijuna kuna. Velika investicija, ali posve nužna ako želiš pružiti nešto više od ostalih – kaže.

Svoju inspiraciju Andrija i dalje pronalazi na putovanjima. Budimpeštu i Berlin spominje kao gradove po svom ukusu u kojima je zatekao mnoge ideje i rješenja koje je u Swanky implementirao. – Otpočetka sam znao da Swanky Mint neće biti tek jedan od hostela u gradu, već nešto posebno. Tako smo bili prvi bar i hostel s industrial designom. Zatim, sve sobe uređene su kako bi imitirale neke od starih obrta koji su nekoć bili u Ilici. Ponudu smo proširili s koktel barom i restoranom s kojim smo u partnerskom odnosu, a danas smo jedan od malobrojnih hostela u svijetu koji se može pohvaliti i s vanjskim bazenom.

Šest godina nakon otvaranja, Swanky Mint, ovisno o sezoni, zapošljava između 20 i 24 radnika. Samo prošle godine, u svim njegovim smještajnim kapacitetima (koji uključuje i desetak apartmana u Zagrebu) odsjelo je 17.000 gostiju. A kako pristižu gosti, tako dolaze i nagrade. – Dobili smo sve nagrade koje smo mogli dobiti. Od međunarodnih časopisa i portala, pa do naših domaćih. S time da su prvo došle nagrade izvana, a tek onda iz Hrvatske – sa smiješkom kaže Andrija i dodaje: ‘Svakako, jedan od najdražih mi je Turistički cvijet HGK za najbolji hostel u Hrvatskoj 2017. godine’.

A da je briga o gostima nešto što se ne odnosi samo za njihov boravak u prostorijama hostela dokazuje i osnivanje Swanky Travel turističke agencije. – Agencija je osnovana isključivo da bude na usluzi gostima našeg hostela. Organiziramo im izlete, sređujemo prijevoz, pomažemo oko raznih logističkih zahtjeva za vrijeme njihovog boravka u Hrvatskoj te im omogućujemo i smještaj u apartmanima s kojima smo sklopili ugovore o suradnji. To je primjer jednog od tih ekstra koraka kojim pokušavamo biti ispred konkurencije – govori Andrija.

Praćenje trendova nešto je na što se Andrija posebno ponosi, pa tako poseban naglasak stavlja na spajanje ugostiteljstva s najnovijim tehnologijama, a sve u svrhu osiguravanja što ugodnijeg turističkog iskustva za svoje goste. – U procesu smo razvijanja chat-bota, aplikacije koji bi gostima, ovisno o njihovih afinitetima i interesima, sugerirala razne opcije tijekom njihovog boravka u Zagrebu. Od lokalnih specijaliteta za degustirati, pa do mjesta za izlazak. Projekt je tek u začetcima ali to je nešto na čemu ćemo intenzivno raditi i, nadam se, uskoro imati u našoj ponudi – ponosno ističe Andrija.

Stalna želja za napretkom i novim izazovima u Andrijinom slučaju nalaže i neki novi projekt. ‘Ono čega se primim u to ulažem svu svoju energiju i to radim najbolje što znam. Svaki uspjeh posljedica je apsolutne posvećenosti, a kad je jedna priča završena, prirodno je započeti novu. Čim sam otvorio prvi hostel, počeo sam razmišljati o idućem – o nekoj drugoj lokaciji, o nekom novom Swankyju. Gledao sam prostore u Ljubljani i u Dubrovniku, ali zasad lokaciju nisam pronašao. Naime, ja ne tražim samo lokaciju, već nešto dodatno. Neku povijest ili priču koja ide uz zgradu. Toga nema puno, ali zato je pronalazak slađi’.

Andrija Pirnat: ART VIDEO PRIČA 
BY MILAN TRENC

KORAK PO KORAK VODIČ ZA PROMJENU KARIJERE.

EVO KAKO SAM JA TO NAPRAVIO

Jeste li imali iskustva u poslu kojim se danas bavite?

Prije otvaranja Swanky Mint Hostela, 2010. godine otvorio sam mali hostel od 18 ležaja u zagrebačkom kvartu Črnomerec te sam ga nazvao Swanky Crib Hostel jer se nalazio u stanu. Iskreno, to mi je bio pilot projekt da vidim kako zagrebačko tržište smještaja reagira na ponudu hostela. Tada je to bio 12. hostel u Gradu Zagrebu, a danas ih je pedesetak. Budući da sam radio za jednu korporaciju, nisam imao vremena baviti se hostelom onoliko koliko sam želio tako da je većinu operativnih poslova obavljao moj kolega i prijatelj s fakulteta, a sada nas osim brojnih sjećanja i iskustva veže i kumstvo. Do trenutka otvaranja prvog hostela s turizmom sam se, osim na fakultetu, susretao na studentskim honorarnim poslovima kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.

Kako ste korak po korak došli do potrebnog znanja?

Osim što sam završio Ekonomski fakultet u Zagrebu, smjer turizam koji mi je dao osnovno znanje u tom području, u studentskim danima radio sam kao skiper na jedrilicama na Jadranu pa sam se tada susretao s turistima. A i vjerojatno u sebi imam i taj ugostiteljski karakter kojeg smatram izuzetno bitnim kako bi znao ugostiti ljude na pravi način u svakoj poslovnoj prilici. Svo to iskustvo pomoglo mi je da pilot projekt Swanky Crib zaživi i tu sam imao priliku steći potrebna znanja kako bih se pripremio za veći korak kao što je Swanky Mint.

Kako ste osigurali financijska sredstva za hostel?

Budući da nisam imao vlastiti kapital da pokrenem svoj projekt, krenuo sam u smjeru pisanja poslovnog plana i traženja investitora. Poslovni plan sam doslovce napisao po svom seminarskom radu sa 3. ili 4. godine fakulteta tako da sam se poslužio vještinama koje sam stekao kao student. I uspjelo je. Naravno, u 2012. godini kada sam počeo obilaziti banke nije baš bila povoljna investicijska klima tako da su me u većini banaka gledali s podsmjehom: kao 'što ja to tražim' i 'kakav čovjek daje otkaz u korporaciji koja je sigurna i stabilna'. Ja sam vjerovao u svoj projekt i za mene nije bilo dvojbe da sam taj koji voli promjene te sam nastavio tražiti najbolje uvjete koje sam u tom trenutku mogao dobiti. Obilazeći banku po banku, došao sam do informacije da Grad Zagreb ima neke programe za mlade poduzetnike. Prijavio sam svoj poslovni plan i dobio zeleno svjetlo te sam time postao interesantniji banci koja je tada prihvatila financiranje projekta. Naravno, za to sam morao dati i osiguranje u vidu hipoteke na nekretninu koju posjedujem tj. mali hostel koji je već radio.

Što je još bitno istražiti prije ulaska u nešto novo?

Naravno da je bitno istraživati prije ulaska u nešto novo tj. ne treba srljati, ali ako uzmemo u obzir da znamo kuda idemo, vjerujemo u svoje sposobnosti i projekt, jedino što treba je krenuti. Smatram da je ljudima uvijek najveći problem donijeti odluku i krenuti budući da u današnje vrijeme svi čekaju pravi trenutak i sigurno vrijeme. No, nikad nije dobar trenutak i nikad nema sigurnosti. Ima jedna izreka koja kaže: “samo je nesigurnost sigurna", i ako to znamo i u to vjerujemo onda ne treba gubiti vrijeme. Moje mišljenje je da sam nastavio čekati taj pravi trenutak, vjerojatno bi još uvijek bio u korporaciji čekajući.

Tko vam je bio najveća potpora i koliko vam je to značilo?Najveća potpora mi je bila tadašnja djevojka i obitelj. Tadašnja cura, a sadašnja supruga, je bila ta koja me je hrabrila za sve odluke koje sam morao donijeti. Također volim reći da je odlučnost najvažnija osobina u businessu. S druge strane imao sam potporu obitelji te oca koji mi je dao par savjeta, te na sva moja pitanja oko problema na koje bih mogao naići, on je samo govorio da ćemo ih riješiti kada ih susretnemo (We'll cross that bridge when we come to it). I tako je i bilo, sve prepreke i sva pitanja sam riješio i našao sam odgovore. Nije bilo lako, ali, opet kažem da nisam tada krenuo vjerojatno bih se sada nalazio tamo gdje sam bio 2012. godine.

Najveća potpora mi je bila tadašnja djevojka i obitelj. Tadašnja cura, a sadašnja supruga, je bila ta koja me je hrabrila za sve odluke koje sam morao donijeti. Također volim reći da je odlučnost najvažnija osobina u businessu. S druge strane imao sam potporu obitelji te oca koji mi je dao par savjeta, te na sva moja pitanja oko problema na koje bih mogao naići, on je samo govorio da ćemo ih riješiti kada ih susretnemo (We'll cross that bridge when we come to it). I tako je i bilo, sve prepreke i sva pitanja sam riješio i našao sam odgovore. Nije bilo lako, ali, opet kažem da nisam tada krenuo vjerojatno bih se sada nalazio tamo gdje sam bio 2012. godine.

Koje 3 vaše osobine su vam pomogle na putu do uspjeha?

Tvrdoglavost je svakako jedna od osobina koja me obilježava privatno i poslovno. Kada si zadam neki cilj, moja tvrdoglavost me tjera da ga ostvarim. Možda nekada ta osobina nije praktična, ali u ovom slučaju mi je dala vjeru i neku ludu hrabrost. Kreativnost mi je dala viziju da kada sam vidio prostor u kojem se danas nalazi Swanky, odmah sam imao sliku kako bi to moglo izgledati i funkcionirati. A i po prirodi sam društvena osoba pa vjerujem da mi je to pomoglo da si otvorim mnoga vrata u poduzetničkom svijetu.

Kako ste znali da ćete uspjeti?

Iskreno, nisam znao. Ali sam bio dovoljno tvrdoglav da ništa drugo nije bila opcija. Od samog početka znao sam da Swanky neće biti samo jedan od Hostela u Zagrebu. Swanky danas predstavlja drugačije, cool i in mjesto koje posjećuju mnogi između ostalog i zbog toga što dijele našu poslovnu filozofiju. S obzirom da su promjene oko nas stalne, mi se svakodevno trudimo biti u toku sa njima. Također okružio sam se mladim istomišljenicima pa nam je taj mladenački entuzijazam dao energiju da stvari posložimo kako treba. Susretali smo se s brojnim izazovima, ali kako smo dolazili do njih, pronašli bi rješenje. Nisu sva rješenja bila uspješna, ali su bila poučna. No, bez obzira na to što je Swanky ove godine proslavio 6. rođendan i dalje mislim da "odrastamo" i da nas još puno izazova čeka. Tko zna kada će biti taj happy end? :)

Kako vam je kartica pomogla na putu do uspjeha?

Već neko vrijeme je bez tehnologije teško, zapravo nemoguće. A tako je i s karticama. Mislim da kartice uvelike olakšavaju svakodnevno poslovanje, barem nama u hostelu. Imamo jednu ideju koju bismo uskoro htjeli provesti u djelo, a u velikoj mjeri uključuje poslovanje karticama. No, za sada je top secret:)

Razgovaraj s Andrijom

POSTAVI SVOJE PITANJE

Oni su slijedili svoju strast, napravili životni i poslovni zaokret i započeli nešto neprocjenjivo. I ti to možeš!

Postavi Pitanje

ŠTO SMO NAUČILI?

Trojica autora projekta - slavni hrvatski ilustrator, nagrađivani fotograf i nagrađivani pisac - proživjeli su svaki na svoj način nevjerojatne životne priče ljudi iz 1U4 MILIJUNA, njihove obrate i sudbine. Evo što su naučili...

BORIS KOVAČEV

BORIS KOVAČEV fotograf

Magistrirao ekonomiju, a u inat tome se profesionalno bavi fotografijom 12 godina. Boris je nagrađivani fotograf Cropixa Hanza Medije. "Trudim se biti poduzetan fotoreporter, ali ne poduzimam previše. Sretniji sam kad ulovim neki slučajni kadar".


Iz razgovora s ljudima koje sam fotografirao i snimao u projektu 1 u 4 milijuna, naučio sam da je za promjenu životnog puta ponekad stvarno dovoljna samo želja. To mi je prije zvučalo kao klišej, ali sam se razuvjerio.

MILAN TRENC

MILAN TRENC redatelj videa

Hrvatski ilustrator, crtač stripova, filmski redatelj, novelist, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Po njegovoj slikovnici "Noć u muzeju", snimljen je istoimeni američki film. Radio je za New York Times i Wall Street Journal, a upravo snima film na temelju najvažnijeg djela Petra Hektorovića "Ribanje i ribarsko prigovaranje" u Starom Gradu na Hvaru.


Naučio sam da u životu ništa nije onako kako se čini na prvi pogled! Možda očekujemo da kompjuteraši sanjaju da su piloti, no tko bi mislio da istovremeno piloti sanjaju da su kompjuteraši! Harmonija bi mogla biti tako jednostavna!

VALENT PAVLIĆ

VALENT PAVLIĆ pisac

Magistrirao je francuski jezik i književnost te povijest umjetnosti, a prije dvije godine objavio je prvu knjigu - Evanesco. Htio je biti arhitekt, a postao je kustos u muzeju arhitekture i gimnazijski profesor. Danas je freelance autor.


U intervjuima u projektu 1 U 4 MILIJUNA shvatio sam da ljudi rade zaokrete zbog snažnog poriva u njima samima. Uspjeli su oni koji ustraju u svojoj viziji, čak i po cijenu neuspjeha, svjesni da izgled života ovisi samo o njima.

1 U 4 MILIJUNA: POGLEDAJ CIJELI SPECIJAL

Slijedi svoju strast. I ti možeš biti 1 u 4 milijuna

Saznaj Više

OVO JE TEK POČETAK.

Svatko od nas može biti 1 u 4 milijuna. Ispričaj svoju priču. Slijedi svoju strast i pokreni nešto neprocjenjivo.

Kako ti možemo pomoći da i ti postaneš 1 U 4 MILIJUNA? POŠALJI E-MAIL

Kako smo ostvarili svoj san u hrvatskoj