Uđite u svijet templara

U svom djelovanju bili su javni, a opet i nekako tajnoviti, zagonetni. Siromašni, a u posjedu neizmjerna bogatstva. U svom poslanju spajali su nespojivo: monaški duh i ratne vještine. U jedva dvije stotine godina postojanja (1118. - 1312.) dobrano su obilježili sliku tadašnjeg svijeta. A onda su jednog petka 13. slijedom političke spletke jednostavno izbrisani s lica zemlje. Siromašni vitezovi Krista i Salomonova hrama u Jeruzalemu, ili jednostavnije templari, dan-danas su predmet brojnih povijesnih kontroverzi, ali i nepresušno vrelo inspiracije za fantastične teorije zavjera i tajni. Neki, poput svojedobnog francuskog ministra kulture Andréa Malrauxa, financirat će iskapanja u potrazi za njihovim legendarnim blagom. Drugi će to famozno templarsko blago protumačiti kao tajno znanje i dovesti ih u vezu s misterijima Svetoga grala. Treći će se - jer takav red ipak nije mogao nestati pukim ukidanjem - baciti na pronalaženje tragova njihove prisutnosti diljem Novoga svijeta, kamo da su stigli bitno prije Kolumba. Četvrti, malčice trezveniji, divit će se njihovim zavidnim političkim, financijskim i organizacijskim vještinama i na margini svojih istraživanja hladno konstatirati da je njihovo ukidanje označilo prelazak s crkvene vlasti na samovolju centralističke države, koja se vidjela itekako ugroženom njihovim djelima, idejama i idealima. A netko će ih možda vidjeti i kao dio šarena svijeta europskih gnostičkih hereza srednjega vijeka, poput katara, albigenza, patarena ili naših bogumila, a potom i kao preteče slobodnih zidara i drugih zakulisnih sljedbi, sve do zlogukih iluminata iz popularne literature. I da, koliko god paradoksalno zvučalo, divili su im se sveci poput Bernarda iz Clairvauxa, a na kraju ih je ispitivala, mučila i sudila im inkvizicija. Ali sve je započelo sasvim drukčije.

Uz templarsko ime već se tradicionalno povezuju brojni mitovi i legende koji su nastali još dok su ti siromašni vitezovi Krista i Salomonova hrama u Jeruzalemu bili itekako djelatni. Već sama činjenica o njihovu hitrom padu, popraćenu nevjerojatnim optužbama na njihov račun, nužno izaziva sumnju da gdje ima dima, ima i vatre. Kontroverzije kojima je isprepleten nasilni kraj Reda začetak su imale i u tajnovitosti njegova nastanka. Sasvim je opravdano pitanje u kojim su okolnostima započeli djelovanje i kako se točno Red u prvo vrijeme razvijao. Tijekom svog postojanja, smatrajući se dijelom posebne elite, držali su se podalje od vanjskog svijeta, što je samo dodatno raspirivalo različita domišljanja o tome da su krivovjerci, da se bave magijom i upuštaju u homoseksualne odnose. Templari se nisu obazirali na te pogrešne predodžbe koje su se oblikovale o njima, ne pokušavajući raspršiti glasine koje su kolale, možda čak i uživajući što je njihov Red obavijen velom tajne i zagonetnosti. Nakon službenog dokinuća pali su razmjerno brzo u zaborav, a potom su u doba prosvjetiteljstva, a još više u 20. stoljeću, ponovno dospjeli u središte pozornosti i pobudili opčinjenost. Tome je svakako najviše pridonio tragičan i naprasan način na koji su nestali s povijesne pozornice.

Dok su bili na vrhuncu, o njima se isplela pripovijest koja ih je povezivala s legendarnim Svetim gralom. Nakon neuspjeha Druge križarske vojne pojavile su se glasine da su hotimice podrovali pohod zbog izdajničkog saveza s nevjernicima: anonimni kroničar iz Würzburga zabilježio je da su u tu svrhu primili golemi mito od damaščanskog vladara Unura. Iako su takve tvrdnje bespredmetne, počivale su zacijelo na okolnosti što su templari upošljavali muslimane, a pojedini su članovi Reda naučili arapski, što je sasvim razumljivo s obzirom na templarske vojnopolitičke ciljeve.

Osobito postojane priče o prežitku templara, nastavku njihova postojanja u slobodnom zidarstvu, bijegu templara u Škotsku pa čak i dolasku do Sjeverne Amerike, čime bi postali rani europski otkrivači novog kontinenta. Štoviše, neki su pomišljali da se legendarno bogatstvo templara zasnivalo na njihovim trgovačkim vezama s Južnom Amerikom, gdje bi još u drugoj polovini 13. stoljeća crpili tamošnje rudnike srebra. Današnji Suvereni vojnički red Hrama jeruzalemskog (Ordo Supremus Militaris Templi Hierosolymitani) oživio je templarsko ime, a neki članovi organizacije smatraju da je ona izravni nasljednik Reda templara, pozivajući se na tzv. Larmenijevu povelju ili Povelju o prijenosu koja je u posjedu slobodnih zidara i čuva se u Mark Masons Hallu u Londonu. No ona je moderna krivotvorina. Inače, izmišljene veze između slobodnog zidarstva i Reda templara potječu još iz ranog novog vijeka. Ima još takvih, više ili manje fantastičnih, zamisli o templarima, od kojih neke ulaze i u repertoar teorija zavjere, a druge su puke moderne urbane legende, poput tradicije da je petak trinaesti postao nesretni datum jer su tog dana u listopadu 1314. templari uhićivani širom Francuske po nalogu kralja Filipa IV. Lijepog.
Tko su i što su dakle bili templari? Poseban red ratnika redovnika čija je temeljna zadaća bila obrana kršćanske vjere. Daleko od toga da hotimično traže svjetovnu slavu, bogatstvo i moć, svoje su napore usmjeravali u očuvanje križarskih položaja u Svetoj Zemlji, čemu je jedino i služila golema imovina koju su namaknuli. Sama činjenica da su raspolagali takvim imetkom upućuje na to koliko su u srednjem vijeku templarski ciljevi i ideje smatrani hvalevrijednim. Svakodnevica im je bila redovnička, a vitezovima templarima poziv je bio ratnički. Njihov kraj bio je zapravo cijena konačnog neuspjeha križarske ideje koja ih je i rodila. Moderne pak predodžbe o templarima i njihovoj ulozi mnogo više govore o današnjici i o tomu što u naše vrijeme privlači ljude i golica maštu nego o stvarnim, povijesnim templarima.

Europa potkraj jedanaestog stoljeća bila je sve drugo osim ugodnog mjesta za život. Uz nedaće što ih u pravilu pripisujemo “mračnom” srednjem vijeku, nad Stari Kontinent nadvila se i opasnost islamskih “nevjernika”, koji ne samo da su bili osvojili Svetu Zemlju (pa i velike dijelove Iberskog poluotoka ili Siciliju), nego su još i razorili crkvu Kristova groba u Jeruzalemu. Razloga dovoljno da se u ozračju snažne crkvene, a relativno slabe svjetovne vlasti na papinski mig pokrene Prvi križarski rat (1096. - 1099.), koji je rezultirao oslobođenjem Svetoga grada i uspostavom četiriju kršćanskih država na nemirnom području koje se nekoć nazivalo Prekomorjem (franc. Outremer), a danas uglavnom Bliskim istokom. Jedan od predvodnika ratnog pohoda, Godefroy de Bouillon, uzeo je titulu “zaštitnika Svetoga groba”, a nakon njegove smrti (1100.) za prvog jeruzalemskog kralja okrunjen je njegov brat Balduin.

Uz njegovu državu i njezine vazale bile su tu još i kneževina Antiohija, grofovija Tripoli i grofovija Edesa, gdje su okretni trgovci iz Genove i Venecije ubrzo razvili živahnu trgovinu s bizantskim i arapskim svijetom, koja će slijedom dodira dotad međusobno uglavnom nepoznatih kultura dugoročno pridonijeti i duhovnom razvoju Zapada. Oslobođenje Jeruzalema, koji je u isti mah i temeljito porušen i opljačkan, privuklo je u Svetu Zemlju velik broj hodočasnika iz svih krajeva Europe, ali i nezanemariv broj onih čije namjere nisu ni izdaleka bile tako pobožne i krotke, poput pustolova, osiromašenih vitezova, pljačkaša i sličnih mračnih svatova željnih lako stečena bogatstva, tako da slobodan morski put do žalova Palestine nije jamčio pretjeranu sigurnost, jer do Jeruzalema je trebalo prevaliti još dobar komad kroz brdovita područja oko Jafe i Ramle, gdje su vrebale razbojničke bande, divlje zvijeri, ali i ostaci muslimanskih vojski, koje su i dalje predstavljali prijetnju.

Da bi se hodočasnike na svom često pogibeljnom putu po Svetoj Zemlji što bolje zaštitilo, ali i da im se prema kršćanskim običajima zajamči utočište, a zatreba li i liječnička pomoć, devetorica vitezova, sudionika Prvog križarskog pohoda, predvođenih francuskim plemićem Hugom de Payensom, osnovali su 1118. monaško-viteški ratnički red, koji će prvi put u povijesti u sebi sjediniti ratničke ideale plemićkog viteštva i asketsku duhovnost crkvenog redovništva. Pred jeruzalemskim patrijarhom položili su redovničku prisegu, koja ih je, poput klasičnih prisega, obavezivala na siromaštvo, čednost i poslušnost, ali uz to i na oružano osiguravanje cesta i putova u Svetoj Zemlji. “Raduj se, Jeruzaleme!” likovat će oko 1130. cistercitski propovjednik i gorljivi zagovornik križarskih ratova Bernard iz Clairvauxa, atestirajući tim borbenim monasima i pobožnim Kristovim ratnicima dvostruku hrabrost i odvažnost: jednom u vanjskoj borbi protiv islamskih “nevjernika”, a drugi put u unutarnjoj, spiritualnoj, protiv sila zla. Kralj Balduin II. dodijelio je siromašnim vitezovima jedno krilo svoje palače (današnja džamija Al-Aksa), sagrađeno prema predaji na mjestu legendarnog, više puta uništavanog i obnavljanog hrama židovskog kralja Salomona, po kojem red, dotad Siromašno Kristovo viteštvo, sad dobiva svoje puno ime, a prema riječi “hram” (lat. templum) nazivaju se i templari. I na službenim pečatima templarskog reda prikazan je Solomonov hram, no najzanimljiviji pečat svakako je onaj koji prikazuje dvojicu vitezova kako zajedno jašu na jednom konju, što nije označavalo samo ideal bratstva, nego i samu ideju proklamirana siromaštva, koje vitezu-redovniku ne dopušta posjedovanje vlastitog konja. Templarski su su ciljevi ubrzo proglašeni idealima čitavog kršćanskog svijeta. Dva stoljeća poslije, međutim, alegorija s templarskog pečata zadobit će sasvim novo, pogrdno značenje.

Nije potrajalo dugo i glas o pobožnim vitezovima templarima proširio se po čitavoj Europi, gdje im je ugled neprestance rastao. 1127. gotovo svi templari vratili su se iz Svete Zemlje u Europu, gdje im je priređen trijumfalan doček. 1128. u francuskom gradu Troyesu sazvan je sinod, na kojem je, zahvaljujući ponajprije zalaganju Bernarda iz Clairvauxa, templarski red službeno potvrđen, dok je karakter reda bio religiozno-ratničke prirode. Hugo de Payens dobio je titulu velikog magistra (meštra). Sam red njegovih sljedbenika trebao se, pak, etablirati kao duhovni viteški stalež u kojem će se stroga disciplina samostanskog života spojiti s gotovo fanatičnim ratničkim angažmanom, odnosno, kako se to tada nazivalo, “militia Christi”. I u pisanju strogih redovničkih pravila (isprva ih je bilo 72, ali će im se broj do 1260. popeti na 686) mjerodavno je sudjelovao propovjednik iz Clairvauxa, jer ona odišu duhom cistercitskog reda, čije je spiritualno usmjerenje uvelike odredio sam Bernard. Za svjetovne vladare i vlasti templarski red bio je nedodirljiv, takoreći država u državi, posebice nakon što ga je 1139. papa Inocent II. bulom “Omne datum optimum” stavio pod izravnu papinsku ingerenciju. Templari su i dalje morali prisezati da će voditi siromašan, čedan i poslušan život, a određen im je i vanjski izgled u pogledu brijanja glave, odijevanja i ratne opreme, koji će ubrzo postati prepoznatljivim zaštitnim znakom njihova reda. Inače su statuti predviđali strogo definiranu administrativnu hijerarhiju, prema kojoj su se pripadnici reda dijelili na vitezove, svećenike i braću nevitezove, koji su mogli biti pod oružjem ili se baviti drugim zanimanjima važnim za funkcioniranje reda. Strogim propisima podlijegalo je i ponašanje u ratnim uvjetima: zarobljeni templari nisu smjeli moliti za milost, niti bi se mogli dati iskupiti. Njihov zadatak bio je da se bore do posljednje kapi krvi. Povlačenje je slovilo kao povreda pravila, dokle god protivnik ne bi bio bar tri puta jači od njih.

S porastom ugleda rastao je broj templara, kako u zemljama Europe, tako i u Svetoj Zemlji (do ukidanja reda broj im se prema procjenama popeo na više od 30.000), a mnogi su im naklonjeni svjetovni i crkveni uglednici darivali novac, posjede, dvorce i crkve. Hugo de Payens prepisao je sav svoj imetak na templarski red i u toj su ga praksi također slijedili mnogi imućni članovi i štovatelji. U Jeruzalemu su, pak, templari svoje glavno uporište, tako se bar vjerovalo, imali na mjestu nekadašnjeg hrama kralja Salomona, o čijem su neizmjernom bogatstvu tada kao i danas kružile mnoge fantastične legende. Kako je u raznim izvješćima, čija se vjerodostojnost danas ne može provjeriti, bilo govora i tome da su križari ispod Brda hrama u Jeruzalemu pronašli kompliciran sustav tunela, blagu templara ubrzo su pripisane i mitske relikvije poput Zavjetnog kovčega (koji je prema biblijskom prikazu između ostalog sadržavao ploče zakona, što ih je Bog dao Mojsiju) ili Svetoga grala, a smatralo se da su kao “čuvari” spomenutih kultnih predmeta, čije postojanje, istina, nikad nije dokazano, dolazili u doticaj i sa starim spisima, tajnim znanjima i duhovnim misterijima starine, koji su im, upisani dijelom i u samu geometriju Hrama, navodno bili od pomoći pri učvršćivanju političke i financijske moći, kao i stjecanju još većeg materijalnog i duhovnog bogatstva. U godinama nakon ukidanja reda templarsko blago, koje se, naravno, smatralo skrivenim, dobilo je i nekoliko tobože sasvim konkretnih lokacija od Francuske, preko Škotske do Kanade i SAD-a, na kojima dosad nije pronađeno ništa, iako su zgodimice znale biti i predmet trezvenog znanstvenog zanimanja. U popularnoj literaturi današnjice najpoznatije je zasigurno dovođenje templara u izravnu vezu s legendarnim izgubljenim blagom katara, koje se tradicionalno zamišlja kao artefakt čija je vrijednost doduše neprocjenjiva, ali je sasvim duhovne prirode.

Legende o Svetom gralu, u pravilu kaležu iz kojeg je Krist pio tijekom Posljednje večere, a u novije vrijeme i simbolu za Kristovu krv, odnosno nasljednu lozu, danas zaista susrećemo u bezbroj inačica, od kralja Arthura, preko Monty Pythona do “Da Vincijeva koda”. U književnosti srednjeg vijeka tu je “igru pitanja”, kako ju je nazvao Peter Handke, prvi razradio francuski pisac Chrétien de Troyes u svom stihovnom romanu “Perceval” (između 1179. i 1191), a malo poslije i Nijemac Wolfram von Eschenbach u svom “Parzivalu” (između 1200. i 1210.). Dok je Gral kod prvoga zlatna posuda urešena dragim kamenjem, kod drugog on je kamena posuda ili samo kamen, zajedničko im je smještanje potrage za tim opsesivnim kultnim predmetom u viteški milje, kao i činjenica da su oba djela nastala u doba križarskih ratova.

Činjenica da je Hugo de Payens rođen i odrastao u neposrednoj blizini Troyesa, gdje je Chrétien napisao svoj čuveni spjev, govori vjerojatno mnogo o duhovnoj klimi tadašnje Francuske. S druge strane, Wolfram von Eschenbach vitezove što čuvaju Gral naziva starom njemačkom riječju “Templeisen”, iz čega su, opet, neki autori izvukli nedvosmislen zaključak da se misteriozni predmet, kojemu predaja pripisuje i mnoge čarobne osobine, među ostalim, i da daje moć, bar neko vrijeme morao nalaziti u posjedu templara. A nekako u isto vrijeme na francuskom nastaje i nepotpisani prozni roman “Perlesvaus”, u kojem Gral privremeno nestaje, ali ga junak priče (Parceval) u svojoj potrazi pronalazi na neimenovanom otoku, gdje ga čuvaju vitezovi s crvenim križevima na bijelim ogrtačima. Za bujnu maštu teoretičara zavjera i čuvara tajnih, zabranjenih znanja ovaj podatak nedvosmisleno upućuje na činjenicu da su templari, baš kao i katari u predvečerje pada njihove posljednje utvrde Montsegur, neposredno pred nasilno ukidanje reda još uspjeli “izvesti” svoje blago u Ameriku, koja je u krajnjoj liniji također neko prekomorje.

Onkraj svakog misticizma i zavjereničke teorije, jedan od upečatljivijih razloga zašto su se siromašni vitezovi tako brzo obogatili svakako su njihove zavidne financijske vještine. Uz to valja napomenuti da je svaki brat za sebe ostao i dalje siromašan, jer su pravila od pojedinca zahtijevala odustajanje od bilo kakvog osobnog materijalnog imetka, ali za red u cjelini načelo siromaštva očito nije vrijedilo. Mnogi plemić ostavio bi, zaputivši se u Svetu Zemlju, svoje posjede templarima na upravljanje, a ako se ne bi vratio, oni bi prešli u vlasništvo reda. Ako bi bio bolje sreće, opet mu ne bi bilo uputno da sa sobom na taj rizičan put nosi novac, pa su mu templari nudili jedinstvenu uslugu da ga založi kod njih i uz predočenje šifriranog vrijednosnog pisma na odredištu u njihovoj ispostavi podigne uplaćen iznos, dakako, uz naknadu. Tu su nastali financijerima srednjeg vijeka dotad nepoznati čekovi i mjenice i rađa se bankarski sustav s kakvim se susrećemo danas. Koncem 12. stoljeća, kad se broj posjeda pod upravom templara popeo na više od 9000, uvriježila se i praksa kreditiranja, naravno, uz kamate, što Crkva kršćanima, istina, zabranjuje, ali u slučaju templara to prešutno tolerira, jer oni riječ kamate i ne koriste, već javno govore o “iznajmljivanju” novčanih sredstava. Osim toga, templari su kao prvi bankari Europe razvili i sofisticiran sustav vođenja knjiga, zbog čega su im se s vremenom na upravljanje povjerile i čitave državne riznice (Francuska, Engleska), dok su kao investicijski savjetnici stekli tako dobar glas da im broj klijenata ne raste strmoglavo samo među europskim imućnicima, nego su, barem u tome, rado viđeni i u arapskom svijetu. Okrunjene glave Starog Kontinenta su za to vrijeme templarskim zajmovima financirale svoje ratne pohode i krpale deficite u dvorskim blagajnama, zadužujući se sve više i više.

Prema kraju 12. stoljeća, a posebice u 13. opća situacija sve manje pogoduje templarima i njihovom redu, kako ratna u Svetoj Zemlji, tako i politička u Europi. Dok su se kršćanska kraljevstva prekomorja, oslabljena neprestanim borbama za vlast i prevlast s jedne, te sve snažnijim nadiranjem konsolidiranih muslimana s druge strane, sve više osipala, u zemljama Europe jačala je pozicija zemaljskih vladara spram crkvenih autoriteta. Nakon što je u bitci kod Hattina nanio težak poraz kršćanskim vitezovima, egipatski sultan Saladin zauzeo je Jeruzalem, a središte Jeruzalemskog Kraljevstva postala je Akra. Nakon što 1291. osvajanjem Akre pada posljednje kršćansko uporište u Svetoj Zemlji, templari, koji su, istina, grad očajnički branili do posljednjeg trenutka, povukli su se na Cipar. Ali s trajnim gubitkom Svete Zemlje izgubili su zapravo izvornu svrhu, što je i u Europi dovelo do sve glasnijih sumnji u iskrenost njihove privrženosti kršćanskim idealima.

U rujnu 1291. velikim meštrom templarskog reda postao je niži francuski plemić Jacques de Molay, kojeg će jedni poslije doživljavati tragičnim junakom, a drugi kukavicom, nedoraslom izazovima vremena. Kako su svi pokušaji templara da se vrate u Svetu Zemlju završili neuspjehom, ali je ideja križarskog ratovanja u Europi još bila živa, De Molay je otišao u Francusku, gdje se s avinjonskim papom Klementom V. trebao savjetovati o novom križarskom pohodu. Umjesto toga do njega su doprle neobične glasine: templari su krivovjerci, niječu i vrijeđaju križ i Krista, klanjaju se lažnim idolima, a njihovi tajni inicijacijski rituali zapravo su bogohulne sodomijske orgije. I dvojica vitezova na istome konju s templarskog pečata iznenada su se tumačili kao tajna šifra za homoseksualnost, prijestup koji se u ono vrijeme kažnjavao smrću. Užasnut objedama na račun svog reda, veliki meštar se obratio Papi, ali od njega više nije bilo pomoći.

Francuski kralj Filip IV. Lijepi svojim se ratovanjem protiv Engleske i Flandrije zadužio preko glave i želio se domoći bogatstva francuskih templara. Do papinskog autoriteta nije držao nimalo, što je dokazao još 1303. difamiranjem “neposlušnog” pape Bonifacija VIII. kao heretika. Klement V., prethodno nadbiskup Bordeauxa, koji je od 1309. po kraljevskoj želji rezidirao u Avignonu, kulturno francuskom gradu, ali u sastavu Svetog Rimskog Carstva, bio je blijeda sjena nekadašnje moći Rimske kurije. A zloguke glasine o templarima, što ih je širio izvjesni Esquieu de Floyran, utamničeni vitez isključen iz templarskog reda, došle su mu kao naručene, tako da je u petak, 13. listopada 1307., uz pomoć svojih ministara započeo konačan obračun: u jutarnjim satima tisuće vojnika otišle su do templarskih kuća i ondje, gotovo bez ikakva otpora, uhitile 546 vitezova redovnika, među njima i velikog meštra De Molaya. Činjenica da je time prekršio zakon pritom ga nije nimalo mučila. Jest, templari su bili slučaj za inkviziciju, koja odgovara Papi, a ne državi, no pariški je veliki inkvizitor Guillaume Imbert pristao na kraljevu igru. Naposljetku, on mu je bio i ispovjednik. Klement je, naravno, bio povrijeđen i bijesan, a ni u inozemstvu Filipov udar nije naišao na dobar odjek, ali tu je kralj već predočio prva iznuđena priznanja. Dana 24. listopada i De Molay je na teškim mukama priznao da je prilikom primanja u red morao “pljuvati na križ” (ali i da je pljunuo mimo). I druga priznanja otkrila su izopačenosti, kojima bi se teško moglo dokazati uporište u stvarnosti, od tajnog obožavanja demonskog bića po imenu Bafomet do nečasnog i protuprirodnog ljubljenja meštra u usta, pupak i stražnjicu. Ali javnost je bila uvjerena: Čuvajte se templarskih poljubaca, navodno se izvikivalo čak i u Londonu pa Papi nije preostalo ništa nego da pristane na ukidanje templarskog reda.

Pariški proces trajao je mjesecima, dok papa Klement V. 22. ožujka 1312. na koncilu u Beču nije osobnim autoritetom ukinuo templarski red, čija je imovina predana ivanovcima. Kako red službeno više nije postojao, izostala je i njegova generalna sudska osuda. U nadi da će kod Pape ipak naići na razumijevanje, veliki meštar Jacques de Molay više je puta povlačio i mijenjao iskaz, dok 18. ožujka 1314. nije zajedno s normandijskim meštrom Geoffroyjem de Charnayem spaljen na lomači na pariškom Židovskom otoku. U Tajnim vatikanskim arhivima 2001. pronađen je, doduše, dokument iz 1308., kojim je Klement priznao nevinost templara i udijelio im odrješenje (tzv. Chinonski pergament), koji je neke povjesničare ponukao na istraživanje tajnih templarskih rituala. Prema jednoj ne baš neupečatljivoj teoriji oni, naime, nisu bili nimalo sotonske, nego vojničko-inicijacijske prirode, sa svrhom provjere je li mladi plemić koji želi postati vitez uopće dorastao borbi u prvim redovima protiv muslimanskih neprijatelja: sadržaj blasfemična rituala bio bi prema tome samo inscenacija onoga što novake očekuje u muslimanskim zatvorima, a to je nijekanje Krista i pljuvanje na križ. U domenu mita spada pak kletva što ju je na lomači navodno izrekao De Molay, pozvavši svoje krvnike pred Božji sud: Papu za mjesec, a kralja u roku od godinu dana. Istina je, međutim, da je Klement V. 20. travnja iste godine preminuo od raka, dok je Filip Lijepi u prosincu podlegao ozljedama što ih je zadobio kad je u lovu pao s konja. Upravo je neobično kako u napisima o toj temi još nikome nije zapelo za oko da je lov templarskim regulama bio strogo zabranjen (cjelovitosti za volju, i tu je postojala iznimka: smjeli su loviti lavove). A kako se protiv templara nakon ukinuća reda u drugim zemljama nije postupalo s jednakom okrutnošću kao u Francuskoj (u Portugalu su, primjerice, preživjeli kao novoosnovani Red Krista), fantastična literatura danas ima više nego plodno tlo za tkanje novih mitova, koji se sve više i ne dotiču povijesnih činjenica. S povijesnog aspekta može se, pak, reći da su templari po svemu bili djeca svog vremena, ali i da je to vrijeme s križarskim porazom i etabliranjem novih, centralističkih, pa i apsolutističkih država u Europi definitivno postalo dijelom prošlosti.

Templarski red, odnosno Red siromašnih vitezova Krista i Solomonova hrama, došao je u hrvatske zemlje već nekoliko desetljeća nakon što je osnovan. Hrvatska se tada nalazila u sastavu Ugarskog Kraljevstva, a ugarsko-hrvatski kraljevi bili su u 12. i 13. stoljeću posebno naklonjeni templarskom redu, koji je bio vrlo blizak dinastiji Arpadovića. U Hrvatskoj su templari već sredinom 12. stoljeća stekli samostan u Vrani i pripadajući kompleks posjeda, koji su s vremenom još više proširili. Time je templarski red postao jedan od najmoćnijih vlastelina Hrvatskog Kraljevstva, a sabori hrvatskog plemstva uglavnom su se održavali na templarskom teritoriju. Osim Vrane, templari su ubrzo stekli i cijeli niz drugih posjeda. Kralj Bela III. (vladao od 1172. do 1196.) darovao im je Senj, a prema njima je posebno darežljiv bio kralj Andrija II. (vladao od 1205. do 1235.), koji im je darovao posjed Sv. Martin u današnjem Dugom Selu i Klis pokraj Splita, te proširio njihove posjede u srednjovjekovnoj Slavoniji. Vrijedno je reći da se u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu većina templarskih posjeda nalazila južno od Drave, dakle u današnjim hrvatskim zemljama. Andrija II. bio je jedini ugarsko-hrvatski vladar koji je sudjelovao u križarskim ratovima u Svetoj Zemlji, te je 1217. godine iz Splita otplovio u Peti križarski rat. U tome su posebnu ulogu igrali upravo templari, koji su vjerojatno financirali njegov pohod, a templarskog je meštra Poncija de Cruce Andrija ostavio kao svojeg namjesnika u Hrvatskoj. Nakon svojeg povratka, još je više povećao templarske posjede darovavši im Gacku u Lici.

Valja napomenuti da na templarskim posjedima u Europi nikad nije boravilo mnogo templara, jer je glavnina njihove sile uvijek bila smještena u Svetoj Zemlji. Također, templarski posjedi u Europi služili su gotovo isključivo slanju pomoći Svetoj Zemlji, gdje su troškovi održavanja vojske i utvrda bili toliki da nisu mogli biti pokriveni bez neprestane pomoći iz Europe. U Europi su od pripadnika templarskog reda boravili uglavnom svećenici i braća zadužena za upravljanje posjedima. Tako je i broj templara u hrvatskim zemljama bio malen: godine 1254. u Senju i Gacki bila su trojica, a 1284. u vranskom kompleksu posjeda petorica. Međutim, čak i tako mali broj vrhunski uvježbanih i opremljenih vitezova predstavljao je veliku vojnu silu u tadašnjem Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu te su se tako templari istaknuli sudjelovanjem u brojnim ratovima, a posebno tijekom invazije Mongola 1241. - 1242. godine, kada je templarski meštar poginuo boreći se protiv njih. Također, templari su na strani Arpadovića sudjelovali u prijestolnim borbama protiv Anžuvinaca krajem 13. stoljeća. Međutim, kako je 13. stoljeće odmicalo, ugled templarskog reda počeo je padati, uslijed poraza u Svetoj Zemlji. Većina kršćanskih vladara više jednostavno nije vidjela smisao u križarskim ratovima, pa ni u financiranju viteških redova. Tadašnji kroničari optuživali su templare i ivanovce da troše toliko novaca na obranu Svete Zemlje da se čini kao da ih bacaju u rupu bez dna. Tako je i templarima u hrvatskim zemljama postalo teško zadržati posjede, a ugarsko-hrvatski kraljevi više im ih nisu dijelili šakom i kapom - štoviše, počeli su im ih oduzimati. U tome su prednjačili Bela IV. (vladao od 1235. do 1270.) i njegova braća. Obalni su gradovi posebno teško trpjeli templarsku vlast jer su porezi koji su im templari nametali štetili trgovini. Tako su se protiv templara redom pobunili Split (oduzevši im vlast nad Klisom), Senj i Šibenik. U drugoj polovici 13. stoljeća templarima više nije ostao niti jedan grad na istočnoj obali Jadrana. Iako je jezgra njihovih posjeda - Vrana, Sv. Martin (Dugo Selo), Glogovnica, Gora i Dubica - ostala netaknutom, sve su češće morali moliti vladare za zaštitu.

Najstariji sačuvani relikti glazbene kulture Hrvatske su sakralne provenijencije i odnose se na latinske srednjovjekovne liturgijske rukopisne kodekse s napjevima gregorijanskog korala. Ovi izvori nastaju kontinuirano od 11. stoljeća i dokazuju pripadnost glazbene prakse hrvatskih područja krugu Rimske crkve. Na povijesnom području srednjovjekovnih hrvatskih zemalja, između rijeke Drave i Jadranskoga mora, do danas je iz razdoblja od 11. do 15. stoljeća sačuvano oko stotinjak glazbenih kodeksa i fragmenata. Oni svjedoče bogatstvo različitih utjecaja i liturgijskih tradicija koje su se susretale u ovoj regiji. Jedini do danas poznati zapis srednjovjekovne svjetovne glazbe pronađen je u Zadru. Riječ je o dvolistu jednog kancionala s troglasnim starofrancuskim i provansalskim šansonama. Liturgijsko-glazbeni kodeksi svojim su različitim repertoarima, tipovima pisma i notacije jasna svjedočanstva ondašnje crkvene podijeljenosti hrvatskog teritorija. U južnom dijelu, Dalmaciji, gotovo svi relevantni izvori glazbe pripadaju beneventanskom i srednjotalijanskom kulturno-glazbenom krugu. To dokazuje snažne veze Dalmacije s južnotalijanskim benediktinskim krugom u Beneventu. Beneventanske jednoglasne napjeve koji karakterizira višeslojnost različitih glazbenih utjecaja - od izravnih utjecaja grčke liturgije do glazbe rimske liturgije. Stil ovog pjevanja je arhaičan i izrazito ornamentalan. Beneventansko je pjevanje u južnotalijanskim benediktinskim centrima Beneventu i Monte Cassinu nakon sredine 11. stoljeća postupno zamijenjeno gregorijanskim pjevanjem i liturgijom. Specifičan fenomen srednjovjekovne hrvatske glazbe obalnoga područja (od Istre, srednje Dalmacije do okolice Dubrovnika) i njegova kopnena zaleđa koji se afirmira tijekom kasnog 9. stoljeća i traje u uvjetima usmene predaje u nekim područjima sve do današnjih dana je tzv. glagoljaško pjevanje. Glazbu srednjovjekovnoga područja sjeverne Hrvatske možemo dokumentirano pratiti od osnutka biskupije Zagreb. Ova je biskupija prvotno bila sufragan mađarske nadbiskupije Ostrogon (Esztergom), a od godine 1180. pod jurisdikcijom južnomađarske metropolije Kaloča. U tom povijesnom kontekstu prvi zagrebački biskup Duh započinje svoju liturgijsku djelatnost na temelju glazbenih kodeksa donesenih upravo s mađarskog područja. Najstariji relikt liturgije i glazbe pisan u Zagrebu i za uporabu u jednoj od zagrebačkih crkava je Missale Zagrabiense nastao 1230.

U viteškom redu templara vladala je strogo propisana unutarnja hijerarhija, koja se ogledala kako u propisanoj odjeći, tako i u ratničkoj opremi, što ju je svaki templar primio ulaskom u red. Templarska odora bila je svojevrsni prethodnik uniforme, olakšavala je templarima da na bojnom polju prepoznaju jedni druge i ostanu na okupu. Razlikovanje prijatelja od neprijatelja u metežu bitke bilo je, naime, ogroman problem u srednjem vijeku. Također, templarska oprema nije smjela biti ni ukrašena niti skupocjena: ako bi templarima bilo donirano oružje ukrašeno draguljima, oni bi bili ili iskopani, ili izgrebani, kako bi izgubili vrijednost.

Kad je riječ o starorimskim vojnicima obično se prvo pomišlja na legionare, pripadnike legije (lat. legio, prema legere, čitati, brati, u smislu odabrati, probrati) kao temeljne formacije kopnene vojske.

Igra prijestolja je na ekrane donijela sasvim novi standard kada je riječ o izradi kostima. Nikada prije odjeća za likove nije bila tako detaljno promišljena i minuciozno izrađena, što je još veći podvig kada se uzme u obzir da serija pokriva ljude i događaje na dva ogromna imaginarna kontinenta, a broj likova je ogroman i šarolik. Od smrznutih sjevernjaka u krznima i kožama, preko visokog plemstva u baršunu i svili, do polugolih Dothrakija, svaki od kostima u sebi sadrži precizno razrađenu pozadinsku priču. Glavna kostimografkinja Michele Clapton za svaku sezonu nadgleda izradu približno 120 kostima za glavne likove, plus još stotine za statiste. Za nju uvijek radi između 70 i 100 ljudi, među kojima su specijalisti poput kožara, čipkara, krojača, oružara, metalurga, bojača tkanine, draguljara... Imaju i svoj tkalački stan, većina tkanina radi se od nule. Odjeća za svaki narod slijedi vlastiti povijesni narativ - izmišljeni naravno. Plemstvo Westerosa, logično, ima odjeću nadahnutu europskim plemstvom iz kasnog srednjovjekovlja. Sjevernjaci su nadahnuti narodima Skandinavije i Sjeverne Europe. Kostimi iz Dornea Bliskim istokom. Dothrakiji ponajprije američkim Indijancima. Greyjoyevi, koji žive na vjetrovitom, golom otočju imaju kostime od teškog i gusto pletene tkanine koja je premazana voskom i ribljim uljem kako bi se spriječio prodor vjetra. U izradi kostima se, dakle, koriste i stare tehnologije kako bi sve bilo što vjernije. Zaposlen je i čitav tim ljudi čiji je posao da kostimi izgledaju iznošeno i zatim popravljano. Haljina za vjenčanje Sanse Stark izrađivana je punih 14 dana i puna je filigranski izvezenih detalja. Nije sve tako komplicirano, neki kostimi nastaju na relativno jednostavniji način: plašt Jona Snowa je zapravo debeli tepih iz IKEA-e na čiji je rub našiveno krzno.

Dostatan razlog da pogledate bar prvu epizodu serije “Sumrak templara” je spektakularna scena opsade grada Akre, posljednjeg kršćanskog utočišta u Svetoj Zemlji, koja se odigrava 1291. Akru naime “glumi” naš Dubrovnik, ali uz puno kompjutorske dorade, no ako prevrtite taj dio, ponovno na uslugama kanala HBO, lako ćete ustanoviti što je izvorno, a što nadodano. “Sumrak templara” (originalni naslov je “Knightfall”) je američko-češka koprodukcija (praški studio Barrandov pružio je mnoštvo usluga ne samo tijekom snimanja nego i post produkcije) koju je inicirao poznati holivudski glumac Jeremy Renner: on figurira kao izvršni producent, ali će se navodno kasnije pojaviti i u jednoj od gostujućih uloga. Budući da je u pitanju poprilično skup proizvod, lako je našao kupce diljem svijeta: u Americi ga emitira History Channel, a HBO drži prava za srednju i istočnu Europu. Spomenuta scena opsade Akre završava prilično dramatično, jer templari - koji se bore s “nevjernicima” doslovno do posljednje kapi krvi - gube Sveti gral, kalež iz kojeg je pio Krist na Posljednjoj večeri: potonuo je s brodom na koji su pale goruće kugle na dno mora. Ta kamena kupa ne izgleda uopće spektakularno, nije ukrašena zlatom i draguljima, kao na mnogim slikama i freskama, ali templarima je važnija od bilo čega na svijetu. Radnja se premješta 15 godina kasnije u Pariz, kad počinje dio koji će posebno zaintrigirati gledatelje. Nakon mučkog ubojstva svog mentora Godfreyja (Sam Hazeldine), vodstvo templarskog reda preuzet će mladi i naočiti Landry (velški glumac Tom Cullen): unatoč tome što se zavjetovao na celibat, vitez ima ljubavnu vezu i to sa ženom koju po svom položaju ne bi smio ni pogledati. Zamašnjak zapleta je vijest da Sveti gral nije definitivno izgubljen, zbog toga je Godfrey i stradao, nego se nalazi u Francuskoj. Započinje borba moćnika u kojoj sudjeluju sami templari, papa Bonifacije VIII. (Jim Carter), francuski kralj Filip IV. (Ed Stoppard), njegov fanatični savjetnik Guillaume de Nogaret (Julian Ovenden) i mnogi drugi. Naravno, ključan ulog nije samo Sveti gral nego i golemo bogatstvo koje templari drže u svojoj riznici, a što bi ga se prezaduženi Filip IV. jako rado domogao. “Sumrak templara” ne nudi baš preciznu evokaciju povijesnih događaja, ključni su prizori mačevanja, svakojakog nasilja, ali i seksa. Ključni razlog da seriji date šansu u ovom preobilju televizijskih atrakcija.