Svaki četvrti građanin Hrvatske stariji je od 60 godina, a 2030. četvrtina stanovništva bit će starija od 65 godina. Prije točno 27 godina, 1991., jednog umirovljenika financirala su tri zaposlenika, a danas je taj omjer pao na 1,24. Zbog loše demografske i ekonomske situacije udio mirovine u prosječnoj plaći iznosi 39 posto, a 2030. bit će još manji - 36 posto. Kada bi udio mirovine u plaći danas iznosio 36 posto, prosječna mirovina ne bi iznosila 2368 kuna, nego još manje - 2166 kuna.
Kako izgleda život umirovljenika u Hrvatskoj, a što pripadnici najmlađih generacija Z i Y znaju o tome? Razmišljaju li o mirovini, o životu koji ih očekuje? I jesu li svjesni da je ulaganje u razne oblike štednje jedini način na koji si mogu poboljšati život u mirovini?
Kako bismo saznali odgovore na ta pitanja, organizirali smo susret zagrebačkog umirovljenika i studentice koja još ne razmišlja o mirovini, nego tek naslućuje kako bi bilo dobro štedjeti, korisno za vrijeme koje dolazi.
Lukrecija Dragić (23) i Krunoslav Pisk (75) bez problema su zaobišli generacijski jaz te u poduljem razgovoru raspravili niz aspekata života u mirovini. Krunoslav je fizičar s dugogodišnjom akademskom i znanstvenom karijerom, a Lukrecija perspektivna studentica Kineziološkog fakulteta, aktivna u izvansveučilišnim aktivnostima i vrlo zainteresirana za život i karijeru koja je tek pred njom.
"Kako je to imati 75 godina", upitala je odmah Lukrecija, kojoj je Pisk u polušali odgovorio: "Prvo i najvažnije - morate ih doživjeti, a onda se naviknuti na nove potrebe i prilagoditi novim okolnostima".
Koje su to nove okolnosti, pitala je.
"Ključno što mi se promijenilo otkako sam u mirovini jest da se osjećam kao da nisam više dio društva na način na koji sam bio. Dok niste u mirovini, imate jasne ciljeve, društveno ste aktivni, ali kada niste zaposleni, onda se to promijeni. U mirovini sami morate inzistirati na tim ciljevima, ali istina je da vam društvo ne pomaže, umirovljenici su jedna od ugroženih manjina, ali o tome se rijetko tako govori. Sredina suviše često zaboravlja da i mi možemo biti društveno aktivni i korisni, pitanje je samo na koji će se način prepoznavati i nagrađivati naš rad i doprinos društvu", odgovorio joj je.
Krunoslav Pisk postao je umirovljenik prije tri godine: smanjio je aktivnosti te se počeo privikavati na drugačiji život. Sada je više posvećen obitelji, kćeri i unukama.
"Jeste li štedjeli za mirovinu", upitala ga je Lukrecija.
"Da, da, da…", uvjereno je odgovorio i nastavio: "Ne dolazim iz bogate obitelji, ali imao sam sreću dobro se obrazovati i, zbog svojega talenta i mogućnosti, dobro se zaposliti. Posljednjih petnaestak godina imao sam priliku štedjeti i štedio sam koliko sam mogao, a više od 45 godina ulagao sam u mirovinski fond. Vrlo je važno u mirovini imati način na koji možete zakrpati kraj s krajem. Neke su potrebe u tom fizičkom stanju i godinama veće nego prije."
Na pitanje o tome kakve su mu potrebe, a koje ne može u mirovini ostvariti, Pisk je Lukreciji odgovorio kako se osjeća kao da ne može napraviti niti jedan plan koji bi bio dugoročniji, kao što je obnova kuće ili neki dulji poslovni angažman. Osjeća se kao da ga vrijeme lomi, odnosno kao da ga više nema. Stvari koje su zahtjevne angažmanom, kako fizičkim tako i materijalnim, u pravilu mu u mirovini više nisu dostupne. Ima sreću, kaže, što je, osim problema s hodanjem, zapravo zdrav, a od ostalih bolničkih terapija uzima samo lijekove za tlak i nesanicu, koje u pravilu rješava telefonski sa svojom liječnicom.
Lukrecija je slušala, a Pisk joj je dalje razložio kako je važno promišljati o starosti i o tome da se svašta nepredviđeno može dogoditi. Pokazujući joj svoj štap za hodanje, pričao joj je kako se čovjeku mogu promijeniti životne okolnosti, kako, primjerice, može postati hendikepiran te vrijedi razmisliti kako onda organizirati i financirati život.
"Preporučujete li mi da odmah počnem štedjeti jer ne znam, s obzirom na trenutačno stanje u državi, hoću li uopće imati mirovinu?"
"Naravno. Najveća nesreća u našem sustavu i najskuplja stvar uopće jest sustav mirovina jer veći dio ljudi koji prima mirovinu nikad nije, nažalost, ne samo svojom krivnjom, odradio i uplatio u mirovinu koliko je trebalo, i to je opterećenje koje je katastrofalno. To je jedan od razloga što su mirovine male", zaključio je Pisk.
Štedjeti se može na različite načine, a jedan od modela je treći dobrovoljni mirovinski stup koji predstavlja neobvezni način štednje i osiguranja dodatnih prihoda u mirovini. Uz to, Pisk ju je upozorio da je važno ulagati i u obrazovanje. "Ulaži i štedi u svemu iz čega možeš na kraju izvući korist", poručio joj je.
Razišli su se kako su se i susreli - Pisk sa životnim iskustvom ocrtanim na licu, a Lukrecija sa znatiželjom koju je barem malo utažila u razgovoru s Krunoslavom.
"Susret s Krunom za mene je bio bitan i inspirativan. Inspirativan zato što sam shvatila kako je važno razmišljati o vremenu koje dolazi. Umirovljenici su u nezavidnoj poziciji i zato treba na vrijeme početi štedjeti i planirati život u mirovini", otkrila nam je što je naučila.
