Kako padaju državne mirovine i zašto će biti još manje
Zlatno doba socijalne države kada je rastuća mlada populacija dijelom svojih prihoda kroz mirovinski sustav generacijske solidarnosti (pay-as-you-go) mogla financirati umirovljenike počelo je propadati prije nekoliko desetljeća u čitavoj Europi, a ne samo u Hrvatskoj. Zbog toga su mnoge europske države pokrenule različite modele reformi kako bi osigurale financijska sredstva za treću životnu dob svojih stanovnika. U Hrvatskoj je 2002. osmišljena reforma mirovinskog sustava kako bi radnici barem dio sredstava koje moraju izdvojiti za umirovljenike štedjeli i za vlastitu budućnost.
Tako radnici više nisu transferirali 20% svoje plaće umirovljenicima, nego su nastali prvi stup - koji je ostao model dosadašnjeg transfera novca iz plaća u mirovine današnjih umirovljenika - te drugi i treći stup individualizirane štednje koji su predstavljali Ustavom zajamčeno vlasništvo pojedinog građanina. No nastao je problem jer su sve daljnje reforme, poput povećanja osobne štednje i smanjenja tekuće potrošnje, zaustavljene.
Danas, 15 godina kasnije, situacija izgleda ovako: prvi mirovinski stup umirovljenicima godišnje isplaćuje 17 milijardi kuna više nego što su radnici u mogućnosti uplatiti, a razlika se nadoknađuje iz proračuna.
Zbog starenja populacije te lošeg gospodarskog stanja broj osiguranika i prihodi iz doprinosa u kontinuiranom su padu, dok je s druge strane broj umirovljenika i pritisak na rashode mirovinskog sustava iz godine u godinu sve veći.
Trend smanjenja odnosa radnika i umirovljenika (uz kraća razdoblja stagnacije) zapravo traje još od 1950-ih, no ubrzanje procesa propadanja slijedi početkom 90-ih, kada se u samo dvije godine broj prijevremenih umirovljenika udvostručio. No čak je i tada taj odnos bio povoljniji nego danas, kada imamo situaciju da nešto više od jednog radnika radi za jednog umirovljenika. Hrvatska ni u boljoj demografskoj situaciji nije imala više od 2 milijuna osiguranika (uključujući obrtnike i poljoprivrednike), a danas nam za održavanje ovakvog sustava treba oko 2,5 milijuna zaposlenih. Prema statističkim informacijama HZMO-a, 1990. odnos broja korisnika mirovina i osiguranika iznosio je 1:3, što znači da ako bismo željeli danas imati takav odnos, s trenutačnih 1,23 milijuna umirovljenika morali bismo imati oko 3,7 milijuna zaposlenih radnika.
Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka, iseljavanja te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti, a Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. Podaci DZS-a govore kako se udio stanovništva starijeg od 60 godina povećao sa 11,9% iz 1991. na sadašnjih 24,1%. Godine 1991. jednog umirovljenika financirala su tri zaposlena, a danas je taj omjer pao na 1,24. Zbog iseljavanja mladih samo u protekle dvije godine Hrvatska je ostala bez više od 66.000 osoba, a prema posljednjim objavljenim projekcijama Europske komisije, 2030. otprilike četvrtina stanovnika naše države bit će starija od 65 godina, dok će ukupan broj stanovnika biti približno 4 milijuna.
Očekivano trajanje života, prema projekcijama Državnog zavoda za statistiku, porast će za 4 do 5 godina te će za muškarce iznositi 77, a za žene 83 godine. Pretpostavka je Europske komisije da će se do 2050. populacija smanjiti za još 200 tisuća stanovnika, a pola stanovnika Hrvatske imat će više od 50 godina, što znači smanjenje udjela radne snage i povećanje udjela starijeg stanovništva. Zbog starenja populacije proračunski rashodi za zdravstvo i dugoročnu skrb također će porasti, jer prema podacima Brune Paliera u Reformskim politikama Bismarckova mirovinskog sustava, ljudi stariji od 65 godina imaju 3 puta veće troškove zdravstva od mlađe populacije. Već sada jedan zaposleni plaća zdravstveno osiguranje za još gotovo troje drugih koji sudjeluju u troškovima zdravstva, ali ne uplaćuju (prema izvješću HZZO-a, 34% stanovnika su aktivni osiguranici), a približno 45% troškova zdravstvene zaštite ide na osobe starije od 65 godina. Do 2030. taj će postotak prijeći 65%. Usporedbe radi, Europska komisija predviđa da će tek oko 2060. EU pasti na nepovoljni omjer umirovljenih i zaposlenika koji Hrvatska ima danas te očekuju rast izdataka za zdravstvo sa 6,7% na 8,2% BDP-a.
Ovo vrlo dobro pokazuje u koliko je lošoj demografskoj situaciji Hrvatska već sada. Hrvatski radnik s prosječnom plaćom za prvi stup mjesečno izdvoji 1293 kune, a za drugi stup 431 kunu. To znači da godišnje daje 15.516 kuna za sadašnje umirovljenike i 5172 kune za svoju štednju. Unatoč tome što radnik puno izdvaja, mirovine sadašnjih umirovljenika jako su male. Razlog tome je loša demografska i ekonomska slika, kao i činjenica da samo 13% korisnika mirovina ima staž od 40 i više godina, a da 35% čine korisnici prijevremene starosne mirovine.
U 1997., prema podacima HZMO-a, prosječan udio mirovine u plaći iznosio je 47,01%, sada udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći iznosi 39,35%, a predviđanja Ekonomskog instituta Zagreb pokazuju da će 2030. biti samo oko 36%. To znači da će mirovine biti još niže nego danas, što će dodatno povećati problem siromaštva u starosti.
Kada bismo tu pretpostavku preslikali na današnje umirovljenike - kada bi udio mirovine danas iznosio 36%, njihova prosječna mirovina ne bi iznosila 2368 kune, nego 2166 kuna. Zasad je jedini izlaz u samostalnom preuzimanju odgovornosti putem raznih oblika štednje. Iako Hrvati tradicionalno najviše vjeruju u štednju putem nekretnina i zemljišta, ovakvi trendovi smanjenja populacije to bi mogli preokrenuti jer bi se mogao pojaviti višak nekretnina na tržištu te pad njihovih cijena. Kada bismo napravili projekciju kako bi to izgledalo za 48-godišnjeg radnika s prosječnom plaćom koji 2030. planira u mirovinu, ona bi uz stopu prinosa od 2,5% godišnje i projekciju EIZ-a o udjelu mirovine u plaći izgledala otprilike ovako:
Kako se vidi na slici: 2030. zadnja plaća prije umirovljenja iznosila bi oko 8600 kuna, a mirovina 3100 kuna. No zbog inflacije poskupjeli bi i svi proizvodi. Tako bi kruh koji danas stoji 8 kuna uz stopu inflacije od 3% godišnje (bez poskupljenja drugih čimbenika) za 13 godina stajao 11 ili 12 kuna. Današnja cijena benzina tako bi 2030. (bez promjene iznosa poreza i trošarina) iznosila oko 14 kuna za litru. Usporedbe radi, ako danas mjesečno trošite oko 5500 kuna, 2030. samo zbog pretpostavljene inflacije takva potrošnja iznosila bi oko 7800 kuna. Očekivano prosječno trajanje života u Hrvatskoj kretat će se oko 81 godine (77 muškarci, 83 žene), a prosječno trajanje bez većih zdravstvenih tegoba oko 75 godina. Prema analizama Global Age Watcha, zbog niskog nataliteta i drugih nepovoljnih čimbenika, pretpostavka je kako će samo 70% ljudi starijih od 50 godina moći računati na financijsku potporu rodbine.
Uzmimo sada primjer da danas imate 34 godine i tijekom svog radnog vijeka primate prosječnu plaću od 6000 kn, a u mirovinu odlazite s napunjenih 67 godina života - 2050. godine (do tada će se dob odlaska u mirovinu muškaraca i žena izjednačiti). Tada će današnja šalica kave od 9 kuna (uz sve druge stvari nepromijenjene i pretpostavku inflacije od 2% godišnje) stajati oko 17 kuna, kruhu koji danas stoji 5 kuna cijena će biti 10 kuna, a vaša će mjesečna mirovina okvirno iznositi oko 5700 kuna.
Da prikažem slikovito, za današnju prosječnu mirovinu možete svaki mjesec kupiti 263 šalice kave ili 473 kruha, 2030. moći ćete kupiti 266 šalica kave ili 479 kruha, a 2050. 333 šalica ili 599 kruha. To sve – pod pretpostavkom da je inflacija 2 posto. Uz inflaciju od 3 posto – kupovna moć bila bi značajno slabija.
U prvi i drugi stup uplaćivat ćete mjesečno 1700 kuna, dakle u svom radnom vijeku u tom slučaju uplatit ćete oko 856.800 kuna. Ako ste muškarac, prosječni životni vijek iznosit će vam oko 77 godina, a ženi 83 godine. To znači da ćete iz mirovinskog sustava povući 588.000 kuna tijekom 10 godina mirovine, odnosno 940.800 kuna tijekom 16 godina mirovine.
Znatno je bolja situacija ako štedimo: imate li, primjerice, sada plaću 3000 kuna i štedite 10% plaće svaki mjesec i tako 20 godina, uplatit ćete 3600 kn godišnje ili 72.000 kuna tijekom 20 godina, a na računu biste imali 139.000 kn.
Izračuni navedeni u primjeru informativnog su karaktera i nisu jamstvo ni prinosa ni kapitaliziranog iznosa u budućnosti. Opisana su samo 2 različita scenarija od velikog broja mogućih. U izračunu je korištena stopa prinosa 5% i 2%, iako prinos oscilira na godišnjoj razini kao posljedica promjena cijena financijskih instrumenata.
A kada biste od danas do mirovine uplaćivali 500 kuna mjesečno u dobrovoljni mirovinski fond, tijekom svog radnog vijeka od 42 godine u njega biste uplatili 252.000 kuna. Ako pretpostavimo prinos od 5% godišnje, na dobrovoljnom štednom računu biste pri odlasku u mirovinu imali 943.681 kunu (od čega oko 100.000 kuna državnih poticajnih sredstava), dakle iznos veći od uplata u obvezni I. i II. stup. Drugim riječima, za dodatnih 500 kn mjesečno udvostručili biste sredstva koja biste primali u mirovini. Čak i kada bismo očekivani prinos prepolovili na 2,5%, u mirovinu biste u slučaju štednje u dobrovoljnom fondu otišli s gotovo 500.000 kuna na svom štednom računu ili dvostruko većim iznosom od onog koji ste uplatili, što je daleko bolji rezultat nego da živimo samo od državne mirovine.
Dobrovoljna mirovinska štednja, ili III. mirovinski stup, predstavlja neobvezni način štednje i osiguranja dodatnih prihoda u mirovini. Iako mu je to prvenstvena namjena, sredstva se mogu povući i ranije, nakon 50. godine života osiguranika/člana dobrovoljnog mirovinskog fonda, a u slučaju smrti sva sredstva nasljeđuje obitelj.
Hrvatska potiče dobrovoljnu mirovinsku štednju i svim članovima III. stupa odobrava poticaj u visini 15% godišnje uplate do najviše 5000,00 kuna. Dakle najviši državni poticaj može iznositi 750,00 kn godišnje.
